Fly me to the moon

U šta smo se to pretvorili mi ljudi? U obične odrpane i očerupane duše izgleda. Izgubili smo osjećaj vrijednosti trčeći u korak sa vremenom, a sve zbog jednog ničeg ili nečeg što ne postoji. Počeli smo se etiketirati i deklarisati kao proizvodi nastali na pokretnim trakama neke fabrike u propadanju. Bitno nam je da li smo plavi ili smeđi, visoki ili niski, mršavi ili debeli. Onda se pitamo zašto nam se sve ovo dešava u životu. Plašimo se da budemo crne ovce pa se vodimo lažnim idealima. Za moj ukus malo previše totema i zaluđenih poklonika. Pitam se, ako postoje vanzemaljci, da li nam se oni sada smiju iz razloga što smo postali veči primitivci nego prvi ljudi koji su bili na planeti Zemlji. Da nije tužno i ja bih se smijala. Ali ovo su sve neke filozofije za koje moramo čekati novog Platona, Aristotela, Seneku i ostalu družinu koja je prste imala u svim oblastima nauke.

Život je kratak da bih se bavila tim "nadarenim" pitanjima. Suviše je to astronomsko s obzirom da običan čovjek u ovom metežu nema vremena da razmišlja o sebi kako treba, a kamo li o tome kako da promjeni svijest naroda. Zato Frank Sinatra to jednostavno kaže "Fly me to the moon". Nekako me ova pjesma posebno razveseli kada je čujem. Valjda što želim da znam kako je to prije bilo dok nisu postojala sva ova čuda tehnologije i pošast modernog doba. Tu nastupa na scenu moja mašta. Šta je čovjek koji ne mašta? Kao dijete imaš razne želje i snove. Postati doktor da pomogneš ljudima, advokat da braniš nevine ili sudija da osudiš krivce, miss da "napraviš" mir u svijetu sa svojom lentom. Kada odrasteš shvatiš da neki postanu doktori koji uzimaju mito, advokati brane pogrešne a sudije zatvaraju nevine dok sve to sa strane posmatra miss bez svog čarobnog štapića za uvođenje svjetskog mira. I onda počinješ da maštaš o poslu, o novom autu i milion drugih stvari. Ljubav smo sveli samo na riječ s kojom kupujemo druge. Prijateljstvo na interes.

Zaželila sam se djeteta koje sam nekada bila, ali kada bi se pojavilo to dijete od prije 10 godina mislim da bi me se stidilo jer sam i ja odustala od onog o čemu sam sanjala i željela. Odbila sam biti crna ovca iako se na trenutke trzam i tješim da nije tako. Ali opet, svako neka živi kako zna i neka uživa u onom što njemu ispunjava dušu.