Bila sam peti razred osnovne škole kada sam prvi put pročitala neku knjigu koja nije bila za lektiru. Da budem iskrena, ne svojom voljom nego tatinom. "Magareće godine" od Branka Ćopića, inače, ni manje ni više nego na čirilici. Nisam baš bila oduševljena tom idejom. Valjda su to one godine kad kao dijete želiš da se uklopiš među svoje vršnjake umjesto da sam biraš svoj put. Tada ako se zanimaš da nešto naučiš budeš prozvan za štrebera i to te kao neki peh prati kroz čitavo školovanje sve do kraja fakulteta. Ako se ne zanimaš za molekule, atome, ekosisteme i ostale stvarčice a nosiš naočare, nema veze, opet si štreber. Dobiješ etiketu i niko neće da se druži sa tobom. Elem, da se vratim na svoje Magareće godine. Moj stari ima tu knjigu još kad je on bio dijete jer se ona čita još od davne 1960-te. Crvena, za mene tada, knjižurina je nekako došla u moje ruke. Plakala sam i molila tatu da je ne čitam jer je to za štrebere i za "one koji žele znati više". Pala je ucjena. Ako ja uradim to, tata će da mi kupi slatkiša. I danas dan se pitam gdje su jer tolike godine su prošle a ja još nisam vidjela ni S od slatkiša. To je knjiga koja je sastavljena od više priča a opet sve one nekako budu zaokružene u neku cjelinu. Jedna nadopunjuje drugu u izaziva te da čitaš. Pisac bi u svakoj od njih napisao neki doživljaj iz svog djetinstva ili nestašluk koji bi kao dijete uradio. Jedna jako lijepa knjiga koja je oličenje skoro svakog dijeteta.
Čitanje te knjižice je trajalo otprilike mjesec dana, ali sam na kraju shvatila zašto baš ta knjiga. Bila sam upravo u tim nekim godinama kada polako počinjem da se susrećem sa svim i svačim što donosi život. Za mene je bio veliki šok kada sam učiteljicu zamjenila nastavnicom ili činjenica, da ako imaš jednog zaključenog keca, se nalaziš na pragu da ponavljaš razred. Bila sam ono pravo pravcato dijete koje nema pojma o bilo čemu. Otprilike do kraja te školske godine ruksak je bio veči od mene :D Ta knjiga je, zasigurno mogu reći, bila kompas za moje dalje postojanje. Rekoh da je čitanje trajalo skoro mjesec dana, ali hvaljenje da sam napravila takvo nešto je trajalo puno duže. Kao da sam pronašla čudo. Putovala u svemir. Roditelji su se samo smijali na to ali sa nadom da ću pročitati bar jednu knjigu svakoga mjeseca, a da nije lektira. Uzaludno. Vrijeme je prolazilo i do sedmog razreda nisam ni pomišljala da ponovo proživim onu "traumu". Čisteći sa tatom nešto u vikendici našla sam 5 kutija koje su bile pune knjiga. To je bila prava mala zbirka knjiga svih žanrova. Desilo se zlo i ono nemoguće. Uzela sam četiri knjige. Tri o Nikoli Tesli i jednu pod nazivom "Čudotvorna iskra". Dva mjeseca sam ih čitala. Niko ništa nije smjeo da kaže iz straha da neću prestati. Malo čudna literatura za nekog ko je tek ušao u svijet pisane riječi.
Knjiga za knjigom se nizala. Više mi nije trebao čitav mjesec da pročitam jednu knjigu to se polako svodilo na sedmice a onda na dane. Čitala sam sve što bi mi došlo pod ruku. Počevši od dječije literature pa sve do onih "ozbiljnih" romana. Više niko nije obraćao pažnju na to. Svi su navikli da nosim neku knjigu sa sobom gdje god da krenem. Jako dobra navika koju imam i danas. Kada čitam nešto jednostavno se uvučem među korice te knjige i počnem da se stapam sa svakim likom. Pokušavam da sebi stvorim slike određenih situacija. Da pokušam biti onaj brod koji tone u najbajkovitijem okeanu iz Remboove pjesme "Pijani brod" ili čovjek koji se nalazi u imaginarnoj sudnici Kafkinog "Procesa". Mnogi su me osuđivali i gledali čudno, ali me nije bilo briga jer nisam željela da idem za zaluđenom masom ljudi koja ne prihvata nekog ako je drugačiji. Željela sam ostati na tom putu jer ako me ljudi ne mogu prihvatiti onakvom kakva jesam onda nema potrebe da me takvi okružuju ili da se mjenjam zbog "opšteg dobra zatucanih ljudi". Imala sam ja i prijatelje. Nemoj da mislite da nisam. Bavila sam se plesom, ali su mi opet draže bile knjige.
Ako bi me pitali koliko sam ih pročitala do sada nebih znala reći. Čak sam počela stvarati svoj književni kutak. Jedna po jedna i za par godina imat ću pravu malu biblioteku. Kao što čovjeka ne treba suditi po njegovom odjelu tako nebi trebalo knjigu po njenim koricama. Možda se iza nekih ishabanih omota nalaze baš one rečenice koje će ti promjeniti život. Načiniti od tebe svog zarobljenika i ovisnika. Iznenadit ćeš se kako se tvoj rječnik proširuje i bogati. Nesvjesno ćeš pamtit neke citate. Kada jednom uđeš u taj svijet jako teško ćeš otići iz njega.
I tako je sve počelo. Od knjižice sa par strana pa sve do "Gordane" od preko 600 listova koje prelistavaš nesvjesno.
Nema komentara:
Objavi komentar