....

Sjedila je na kraju sobe pored prozora i gledala negdje u daljinu, u beskonačni prostor kojeg krije nebo. Mrtva tišina joj je bila sagovornik, a plamen svijeće tračak nade. Vjerovala je u bolje sutra, u ljude, u ljubav. Vjerovala iako su joj svi govorili da ne bi trebala. Za ljude je mislila da su svi kao oni i da će u svakoj nevolji ponuditi pomoć. Bila je naivna. Dijete. Željela je promjeniti svijet jer je vidjela da ako upadne u kolotečinu neće dobiti ništa dobro od života. Bila je glupa. Voljela je i svakim danom pomicala granice svoje ljubavi, ali joj ljubav nije bila uzvračena. Stojala je sama na kiši dok je on odlazio. Možda ju je volio ali je to čudno pokazao. Bila je slijepa.

Pamti svaki susret, svaki detalj vremena kojeg su provodili zajedno. Nekada se smije a često plače. Sama sebi govori da treba biti sretna što se desilo a ne da žali zato što je prošlo. Čemu suze ?  One neće ništa popraviti samo će pokvariti šminku i raspoloženje. Ulica je pusta. Grad odavno spava samo se svjetlo na jednom prozoru ne gasi. A ona, baš gleda u taj prozor želeći nekako da ga dozove, da ga vidi na tren. Prije svakog izlaska provodila je sate spremajući se ne znajući da se njemu sviđa sve što ona obuče, da on voli nju onakvom kakva je. Trudila se da udovolji svaki put njegovim željama i zahtjevima, ali je svaki dan gubila sebe u svemu tome. Promjenila je boju kose, stil oblačenja i ponašanje. Izgledala je ljepše i ženstvenije. Osmijeha više nije bilo, ali se smijala svemu. Samo njena soba i onaj prozor ispred kojeg sada sjedi znaju pravu istinu. Pokušala je da ostane ista i da ne sluša komande koje je marljivo pamtila i sebe iz djevojke pretvarala u robota. Dosta tereta je nosila. Gdje god bi se pojavila izazivala je čuđenje i privlačila je pažnju. Ne napadnim ponašanjem ili glasnim cerekanjem već odmjerenim i kulturnim ponašanjem, a posebno izgledom jer se iz gusjenice razvio predivan leptir. Jako mlada, ostala je bez osoba koje joj život znače. Suočavala se sa najgorim stvarima u najgorem mogućem trenutku. On je razumio, poštovao, pazio i volio. Branio od svega i svih. Nikom nije dao da joj priđe blizu jer ona je njegov anđeo. Prokleti anđeo, od kojeg na kraju neće ostati ama baš ništa. Težina svega što dolazi lomi čovjeka isto kao što iznenadni led lomi grane krhkog drveća. Budila se u sred noći jecajući. Moleći. Moleći da je pusti, da je prođe sve i ostavi na miru. Iz noći u noć bilo je sve teže. Zaboravila je kako je to spavati i sanjati nešto. Nije važno šta samo da sanja. 

Svijeća je prestala da gori. Muk u sobi je još veći. Suze niz njene obraze urezuju put ka podu.

Srela ga je kada joj je to najmanje trebalo. Kada je već počela da ga zaboravlja i da svoj život polako obnavlja. Trebala ga je da bude uz nju ali on je imao bitnijih stvari od nje jer ipak ona je bila neko ko ga čini sretnim. Neko ko ga voli. Neko kome on ne treba da uzvrati osjećanja i pokaže ljubav jer on je muško, a znate, muškarci to ne rade. Oni su jači pol i zamislite sada kako muškarac kaže prvi djevojci "Volim te". Filmski scenario - da, moguće jer to je film. Realna životna situacija - ne, nema šanse jer onda on nije više frajer. 

Dosta se promjenio. Okrenuo joj je leđa i bez riječi otišao od nje ostavivši je da sjedi sama na klupi dok joj se pun mjesec smije kao da joj govori da su svi bili u pravu. Noći su prolazile ali taj mjesec je i dalje bio tu. Nije sigurna, ali misli da je to najduži pun mjesec ikada. Svjetlo u njegovoj sobi je često ostajalo do jutra. Možda ga zaboravi ugastili a možda ni on ne može da spava. Dani prolaze i prolazit će ali ona zna da niko nikada neće moći imati ono što ima on. Njeno srce. Nikom neće moći dati svu ljubav koju je pružila njemu. Kada prođe pored njega neće moći a da se ne saplete ili zastane u razgovoru samo da bi šutnjom ispratila njegov prolazak osluškujući da bar tad čuje volim te i izvini. 

Govorio joj je da je dijete ali nije znao da djeca najljepše vole.