Prije par dana, možda mjeseci ili pak godina, ne sjećam se više, priđe mi čudan čovjek i pruži pismo. U gomili ljudi, gdje niko nije sličan, gdje svakog muči nešto drugo on je prišao meni. Crni ogrtač, lice u sjeni, drhtave ruke. Prvo što sam pomislila bilo je da će tražiti za hljeba ili pića ali mi samo dade kovertu i nestade. Kao da ga je sam vrag poslao i tako isto odnio. Nije baš uvijek tako divno kad te neko u gomili ljudi izabere za neku svoju "uzvišenu" misiju. A sretala sam svakakve ljude. I ovakve i onakve. I naopake i prave. Šala ili ne krenula sam za njim ali isčeznu u trenutku ili se samo izgubio među ljudima turobnih lica. Zar bi bilo tako mirno da je hodao među njima? Lik iz srednjeg vijeka hoda i da niko ne obrati pažnju? Nije moguće. Neposredno posmatranje drugih ljudi je još uvijek nesavršen metod kojim se služi svako od nas za hranjenje onog zla u srcu i duši. Onaj koga posmatram ima ograničene mogućnosti za razliku od mene koja imam ograničeno poznavanje objekta koji se kreće i kojem tražim nedostatak. Možda ih nije ni briga pa zato ne gledaju. Možda ga smatraju luđakom a ne čudakom? Pismo je i dalje tu..
Požutjeli papir sa crvenim pečatom. Jezivo. Baš kao da sam otputovala nazad u srednji vijek. Našalih se sama sa sobom da bi i ja trebala nešto slično napisati i poslati po glasniku, nekom slučajnom prolazniku, sakriti se i gledati njegovu reakciju. Na moju žalost ovo se stvarno dešavalo i nije bilo, tako željno očekivane, skrivene kamere. Pismo je započeto sa "Gospo" i več tada mi se zamantalo. Pomisao da mi se neko obraća tako odmah mi je pred očima stvorila sliku velikog dvorca, skupih haljina, i mene, kao nekog ko je važan. Veliki dio mog života mogu uporediti sa stjenama. Svašta se taložilo i nakupljalo jedno preko drugog a sve ima neku ulogu. Oni ostali djelići su složeni. U njima pronalazim svoju prirodu. Tragam za nečim prošlim, a ustvari trujem sebe sa osjećajem sreće koji je prošao. Pismo nastavlja.." Moje namjere su vam odavno jasne. Kada pređem ovo more što nas dijeli doći ću u dvor i tražiti Vašu ruku. Moje srce vas ljubi i vi to dobro znate."
Izgledalo je kao neslana šala mojih prijatelja koji mrze da me toliko vremena gledaju samu zatrpanu svojim mislima i knjigama. Ali nije. Postoji neki princ? Gospa? Ovo je vec zaglibilo u pravo ludilo iz kojeg nema povratka.
A onda je zazvonio alarm xD Ne nije kraj. Ima još ovog ali ne sad, danas, već neki drugi dan ili mjesec. Neću reći sutra jer sutra nikad neće doći...
Nema komentara:
Objavi komentar