Ništa bez prijatelja

Jako teško je započeti nešto raditi ako nemaš podršku drugih ljudi ili bar nekog za koga si mislio da će biti tu kada bude najteže i da će ti, na neki način, svojim iskustvom pomoći da prođeš taj "krizni period". Svi će reći da je početak težak i apsolutno se slažem sa tim, ali je puno teži ako neprestalno nailaziš na prepreke koje možeš da riješiš ali ti se na prvu čine nemogućim. Tada nastupa odustajanje.

Trenutno se nalazim u tom nekom kriznom periodu kada se vaga sve što sam do sada postigla i ono što imam u planu da ostvarim. Naime, svi oni koji prate moj rad počinju da zapitkuju kad će biti nešto napisano i objavljeno ne znajući da je meni nastupila kreativna blokada. Bar se ja tako tješim. Sjedim, razmišljam, sabirem i oduzimam. Najgore što može da se desi jeste da počnem nalaziti opravdanja za ovo i ono jer na taj način ne lažem druge nego sebe i sputavam ono što mi u životu predstavlja mjesto za odmor od svakodnevnih problema i frustracija. Toliko toga je napisano a ništa objavljeno. Nekada znam sjesti i po nekoliko puta čitati ono što napišem i uvijek mi nešto fali ili je viška, a kada to drugi vide onda je dobro. Uvijek je dobro što je prosto nemoguće i meni se ni malo to ne sviđa. Jer bih voljela da mi kažu zaista ono što misle. Inače to očekujem od ljudi kao da ne znam da ljudi više vole kada neko griješi nego kada napreduje. 

Inspiracija je čudo, a čuda su rijetka skoro pa nemoguća. :D Šala, naravno. Motive za svoj pisanja pronalazim svugdje, u malim i velikim stvarima. Pišem raznim jezicima. Tu se ne podrazumjevaju strani nego književni jezici. Ponekad su tekstovi puni žargona, subjektivnog mišljena, filozofije dok su neki pisani tzv. umjetničkim jezikom književnosti. Bez mojih prijatelja bi sve bilo bez smisla jer su oni glavni pokretači svega toga. Svaka kafa i razgovor sa njima meni je tema za neku novu crticu i bilješku.

Recimo:

Malda D (Iz Vremeplova) - je Dena moja prijateljica koja me inspiriše na komičan način jer djeluje kao povučena i tiha osoba a ustvari je šaljuvđija pun iznenađenja.

Gospođica N (Vremeplov) - je Naida također jedna od mojih prijateljica sa kojom provodim dosta vremena. Nažalost dugo vremena nije ovdje nego na odmoru tako da mi fali njen zarazan smijeh kojeg se sjetim svaki put kada bih rekla nešto.

Čuvarica E (Vremeplov) - Edina, eh to je osoba koju ne znam kako da opišem jer kad gledam nju kao da vidim sebe. Svestrana i komunikativna, šašava ali ipak malo manje smotana od mene.

Naravno tu je još dosta ljudi kao što su moji roditelji i sestra koji su na prvom mjestu, zatim idu Saliha (moja tetka), Jasmin (Cici tj moj tečo), Vildana, Adnan 1, Adnan 2, Asmir, Armin, itd. Dosta situacija opisanih u tekstovima su nešto što se dogodilo meni. Direktno ili indirektno. Nezadovoljstvo, nervozu, sreću i sve što me snađe volim da prenesem na papir baš kao što fotograf svaki događaj voli da zabilježi fotografijom. To je samo način kako želim zapamtiti neke stvari. To je kao vremenska kapsula koju ću možda otvoriti za nekih 10 godina i sjetiti se pojedinih momenata i ljudi sa kojima ću vjervatno izgubiti kontakt ako me životni put odvede u nekom drugom pravcu.

Ovo je samo opravdanje i način da se zahvalim svim dragim ljudima koji su uz mene i koji neprestalno zapitkuju na čemu trenutno radim i kada ću objaviti nešto. Evo samo što nisam :D Vremeplov 9 bit će kad bude a što bi rekli na TLN "može bit bidne, a može bit ne bidne". Shvatila sam da pisanje nije šala i da treba dosta životnog iskustva i vremena da bi se napisalo nešto što će svima biti interesantno. Zato dragi moji prijatelji, koji još niste spomenuti, ne brinite se bit će i vas u nekim mojim djelima koje ćete, ako ništa, vi pročitati.

Minimalizam društva

Čovjek kao jedinka može da egzistira sam ali onda mu se život čini dosadnim i jedan dio njega se koprca do tolike mjere da on pod svaku cijenu mora da nađe sebi kompatibilnu osobu, bilo prijatelja, bilo veliku ljubav  svog života i svoje frustracije i ne ispunjene snove liječi upravo na njima. Minimalizam ili minimalna umjetnost se bazira na stvaranju predmeta čija vrijednost je samo estetskog karaktera. Stvara se nešto samo da bi to postojalo. Bez načina za upotrebu i garancije u slučaju kvara ili isteka roka trajanja.

Društvo se može definirati kao cjelokupnost odnosa ljudi prema prirodi i međusobnih odnosa ljudi. 

(Izvor Wikipedia)

Možda ćete u slijedećim redovima primjetiti dosta ogorčenosti sa moje strane na neke stvari, ali kada malo zastanete i pogledate sve ono pred čim zatvarate oči morat ćete se složiti samnom i prihvatiti činjenicu da se nismo pomakli dalje od plemena, koje unutar sebe ima milion manjih organizacija u kojim je hijerarhija neizbježna. Minimalizam društva se može opisati samo na jednom čovjeku i njegovom životu unutar jednog radnog dana. Bio on student, fizički radnik, profesor ili političar njegov dan počinje isto i završava isto. Jedan će doći u prazan stan, shvatiti da nema šta da jede jer je na dnu piramide i leći će da spava. Drugi će pak doći kući, pozdraviti ženu i djecu i shvatiti da ima šta jesti ali da će mu isključiti struju ako dijete pošalje u školu u prirodi. To je onaj obični fizički radnik koji pošteno zarađuje novac svojim rukama i obično jako rano ide u penziju jer već sa 55 ima bolove u kičmi i ruke mu se tresu. A da ne spominjem to što je bio u ratu jer je mislio da će po završetku tog haosa sve biti bolje i drugačije. Dragi moj radniče, mislit i s*at nije jedno te isto. Treći je, pogađate, političar. Oni su mi najdraži. Ne razmišljaju ni o čemu. Suprugama kažu da su na službenom putu, a ustvari su par zgrada dalje sa klinkom mlađom od sebe 20-ak godina. Djecu su poslali u "beli svet", a račune i njihove kredite ionako vraćamo mi, njihovi slijepi pratioci.

Eh radi takvih svakim danom niču neki protesti od kojih nijedan ne urodi plodom. Što se rano posije to rano sazri i još ranije uvene. Posmatrajući čovjeka i društvo zaključila sam da u toru punom ovaca uvijek ima, ne jedna, nego više onih crnih. Iako brojčano manje od bijelih, one vode svoju politiku stvarajući sistem vrijednosti na nivou pračovjeka dovodeći minimalizam u svaki kutak života jedinke koja svim silama nastoji da ostane na površini mutne vode. A ovce, kao što znate, ne znaju plivati. Nego se hvataju za posljednju slamku spasa. Šta je danas bitno u životu? Sve ono što nije materijalno palo je u drugi plan a istaklo se ono najprimitivnije. Novac, slava, moć zamijenili su lijepu riječ, poštenje i iskrenost. Najgore od svega što je još dosta stvari skriveno ispod krinke "iskrenog" osmijeha. Danas si najbolji prijatelj ako imaš dosta novca i brz automobil koji su ti naravno kupili tvoji roditelji ,inače pošteni radnici na visokim pozicijama. Ne kažem da nije moguće skupiti novac, ali zar nije logičnije da neko od 30 i kusur godina vozi dobro auto nego neko od 19. ko je tek položio vozački ispit ?!? 

Dosta smo izgubili dodirnih tačaka sa našim životima. Pa nije ni čudo što su najprodavanije knjige sa naslovima "Kako živjeti i biti sretan" i sl. Bitnije je ko gdje pjeva i gostuje nego gdje ima radno mjesto u koje mogu da se ubacim bez štele i da odradim, ako ništa, dvije godine samo radi radnog iskustva dok mamin i tatin sin ne završi fakultet. Jučer se vraćam kući iz grada kad na pješačkom imam šta da vidim. Pješak je izvukao vozača iz auta i pošteno ga prisastavio sa zemljom jer ga je ovaj maltretirao dok je pokušao da pređe cestu. Zakon fizike kako bi ga cigo predstavio kaže "svako tijelo koje ode gore, da me j*beš mora da padne dole". Nadam se da je čiča dobro i da pješak nije dobio veliku kaznu jer ipak, trebao je pustiti da ga pregazi i možda ubije na mjestu. Dokaz odnosa snaga i sile. Vozač veći i jači. Pješak manji, slabiji i bez zaštite. Domaći zadatak: navedite još nekoliko takvih situacija i napišite u svesku šta zaključujete. Ko ne uradi bit će jasno na izborima. Jer oni koje izaberemo donose zakon i odluke u naše ime, da ako se braniš od napada ili braniš svoju svojinu upotrebom sile, fino dođe čika policajac i odvede te u zatvor jer mogao si ga ubiti ne daj Bože. Da, slijedeći put se pusti pa da žalimo za tobom kao što žalimo za Denisom.

Dobro došli u svakodnevnicu u kojoj ima toliko stvari koje mogu lako da vas izbace iz kolotečine i još lakše vrate u nju jer niko ne voli one što su drugačiji. Živjelo robovlasništvo modernog doba o kojem imam toliko toga za reći, ali se bojim da će me subjektivno mišljenje dovesti u nezgodnu poziciju i etiketirati kao snoba koji vidi samo lošu stranu glumljenja marionete i lude crnim ovcama. Živjela demokratija u kojoj imaš pravo samo da se složiš makar te koštalo i vlastite egzistencije. I na kraju živjele one isfrustrirane jedinke koje su se udružile i prave haos u životima nas običnih smrtnika koji ustajemo u cik zore i idemo na spavanje razmišljajući koliko je star hljeb koji jedemo. Sama definicija demokratije kaže da je "demokratija pravo naroda da izabere svoje diktatore".

Pogađate gdje je narod :)

Vremeplov 8

Konji pohitaše kroz gustu šumu. Topot kopita odzvanjao je poput gromova. Kako znaju kuda idu ? Činilo se kao da su mašine sa utipkanom rutom puta. Najzad se zaustaviše na kraju šume i tamo nas dočeka prostrana ravnica okupana jutarnjim suncem. Tako nestvarno. Mogla sam dotaknuti zrake sunca što vijugaju među oblacima.

"Još uvijek je jutro" - pomislila sam. Prolazeći kroz tamu nisam mogla razaznati koje doba dana je. Sve je bilo zeleno ali sunce nije dopiralo do dna šume. Tako je lijepo. Mogla bih sjediti na ovom proplanku po cijeli dan i posmatrati igru zraka sunca dok se prelamaju od krila leptira baš onako kako se svjetlost prelama od prizmu. Osjetila sam uzbuđenje koje bi se javljalo kod djeteta kada dobije novu igračku koju je silno željelo. 

"Princezo, stigli smo"

"Zar već?" - panično sam upitala spremna da skočim na zemlju i počnem histerisati. Opet radi ono što ne volim. Bez upozorenja me provlači kroz crvotočinu.

"Kod grofa smo. Da li si se sjetila čega?"

"Da mislim da jesam ali ne znam da li je dovoljno"

Grofica S je jedna jaka žena, ledenog srca. Došla je iz dalekih krajeva za koje niko nikada nije čuo ali su joj svi povjerovali da je plemenite krvi. Izgleda isto. Mladoliko lice a tijelo vitko. Samo su se njene igrice i spletke promjenile. Sada je, vjerovatno, puno gora. Manipulisala je ionako zlim grofom Z kojem je samo stalo do slave i moći baš kao i njegovoj ženi.

"To je i više nego dovoljno, visočanstvo"

"Razmišljala sam dugo o ovom svemu i sjetila se pojedinosti. Ovo su samo sitnice i dijelovi"

"Jesu ali je i više nego dovoljno da znate šta treba dalje. Moramo požuriti da bi u grad stigli do podneva".

Rekavši mi to ponovo vrati kapuljaču na glavu i naredi konju da krene. Moja borba sa vjetrenjačama se nastavlja. Fale mi moji prijatelji. Moja energična Gospođica N kako mi zvoni na vrata deset minuta i tjera da ustanem inače ću se pretvoriti u dosadnu biljku. Da me samo sad može vidjeti. Bila bi ponosna baš kao i Mala D. Nekim čudom, moj posao koji me zaokupi svaki dan, mi nije ni malo falio. Dosadno sjedenje u kancelariji i posmatranje tmurnih dana je sada zamijenila avantura bez kraja. Zanimalo me samo do kada će ova zbrka trajati. Približavali smo se nekom gradu. Često sam bila u njemu u svojim snovima ili dok bih buljila u bijeli plafon sobe za oporavak. Ljudi su se ukopali kada su vidjeli kako se približavam. Nisam ih začarala. Stojali su jedan do drugog kao kamena vojska. Nije baš doček kakav sam očekivala, ali su me prepoznali. Svi me se sjećaju ali ja rijetko čega. Da li sam prije obračala pažnju na detalje? Kako ne mogu bar neke stvari da iskristališem? 

"Nisu oduševljeni mojim dolaskom ?"

"Pogledaj i sebe i njih malo bolje"

"Opet sam u bijelom. Do kada ću nositi ovakve stvari? Izgledam isto luđakinja u bijeloj košulji."

"Izgledaš kao princeza i neko ko je čuvar dobra i svjetlosti. Ne žali se"

"Hej. Pripazi malo kako pričaš samnom. Odluči se ili smo na ti ili sam visočanstvo"

"Oprostite mi"

Sva ta zbrka i gužva su izazivali neku nervozu u meni. Zaustavili smo se na trgu gdje je i mlado i staro počelo da pristiže i jedno za drugim da kliču na koljena. Skinuvši plašt, kruna ukrašena draguljima bljesnula je na suncu zasljepljujućom svjetlošću. Na licima tih izmorenih ljudi se pojavi tračak vjere i nade. Znali su da im donosim spas.

"Kada je grof Z sklopio ugovor sa zlom, on i njegova grofica svrgnuli su te sa prijestolja i protjerali, a narodu su rekli da si mrtva"

"Želim se suočiti sa grofom i groficom odmah"

"Polako princezo. Prvo malo parade da se proširi vjest o tvom dolasku. Znaš i sama da se ovdje vjesti šire brže od kuge"

Koliko li je to zlo koje me prati kroz vijekove? Nije moguće da zbog toga što želi od mene mora da kažnjava sve ove nedužne ljude. U modernom robovlasništvu nije ovako kako je ovdje. Mada kada bih oduzela tehnologiju i sva blaga današnjice dobila bih vrijeme u vremenu. Sve više i više ljudi je dolazilo a među njima je bila i jedna djevojka. Jahala je na crnom konju i bilo je jasno da nije jedna od njih. Također nije bila ni grofica jer bi za njom išla čitava povorka i straža iz cijele grofovije. Došla je do nas ali nije prišla meni već mom čuvaru, nešto mu šapnula i odjahala dalje.

"Ko je to? Zaboravljaš da se ne sječam svega?"

"To što si princeza ne daje ti za pravo da se iživljavaš na meni. Usvom svijetu si samo obična djevojka zatrpana gomilom problema i oduševljena samoćom. Da nije bilo svega ovog ostala bi ista zato pazi kako se ponašaš. Usvakom trenutku se možemo vratiti a sav ovaj narod će se nastaviti boriti kao što je i do sada"

"Izvini"

"Tako je već bolje. Ovo je bila jedna od čuvara koje On nije pronašao. Postala je grofičina desna ruka. To je Čuvarica E. Malo ko zna za nju i da je uopšte živa pa te molim da tako i ostane. Sredit će da budeš kod grofa i grofice a kada padne noć doći ćemo po tebe"

I došao je taj trenutak. Grof me pozvao k sebi. Sluge su bile obične lude opčinjene zlom ali dok imam njega pored sebe nema mjesta za strah. Ušla sam veličanstveno kako i priliči nekom čije mjesto je oduzeto. Vidjevši moju odoru i krunu lice im se ispuni mržnjom.

"Dobro došla princezo. Dosta vremena je prošlo"

"Naravno Z. Ne moraš glumiti jako dobro se poznajemo. Molim te umorna sam od puta voljela bih da sjednem"

"Svakako. Slugo, donesi još jedan pribor za jelo i namjesti stolicu"

"Neka. Ne treba. Zauzet ću tvoje mjesto ako nemaš ništa protiv ipak ono meni pripada"

"Kako si ti draga moja S? Vidim ni malo se nisi promjenila, a i kako bi kada samo sjediši ništa ne radiš"

Svaka moja riječ im je bila jak udarac. Sjediti sa njima i pričati tjeralo je moje tjelo da vrišti ali sam zadržala ono što dugo vremena nisam ispoljila. Otresitost i odlučnost. Nakon onih ljudi moja želja za suočavanje sa Njim je bila jača.

"Vidim i dalje ste škrti. Šteta baš sam mislila da će te me ugostiti kao dolikuje jednom privremenom grofu i grofici. Idem se malo osvježiti i odmoriti. Sutra nas čeka obilazak imanja pripremite se"

Naravno, namjera mi je bila da ih izvedem pred ljude da ih oni dokrajče jer su toliko zla donjeli sa sobom da iz palate ne smiju izaći bez stražarske pratnje. Igra tek sada započinje. Davno sam naučila da prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže jer od neprijatelja znaš šta možeš očekivati ali od prijatelja ne. Zato je moja misija sada da se smješkam i budem fina prema njima dok ih ne dokrajčim. Premalo vremena imam za to ali uspjet ću. Znam da hoću.

Ponoć je otkucala. Bila sam sama u sobi. Mislila sam da su zaboravili na dogovor kada me u jednom trenutku neko snažno zagrlio oko struka. Tako čvrst zagrljaj je imao samo onaj koji me nagovorio na sve ovo. Moj čuvar. Koljena su mi klecala i od uzbuđenja nisam smjela da se okrenem. Tiho je šaputao neke riječi na moje uho. Nisam mogla da razumijem jer sama pomisao da je to on dovela me do potpune zbunjenosti.

"Draga, sve što sutra vidiš molim te nemoj da te razočara. Sutra je dan kada ćeš sve saznati."

"Gdje je E? Zašto nije došla? Zašto bi se razočarala?"

"Da ne planiraš postati istražni sudija?"

"Nije smiješno. Znaš da sam nestrpljiva i da postavljam puno pitanja"

"Znam voljena. Moram ići sada. E će doći uskoro da ti objasni pojedinosti za sutra. Pokušaj malo odspavati"

Voljena? Prešao je svaku granicu. Kako se usuđuje reći mi to? Ljutnja i bjes obuzeli su moje tjelo kada sam najednom osjetila nešto čudno. Kao da me neko smiruje. To je bila ona. Čuvarica E. Ona je imala magiju. Smeđe kose, krupnih očiju i snažne magije. Dok hoda ne dotiče tlo. Kretala se poput balerine.

"Znaš li da sutra ideš kod svog dragog?"

"Ali rekla sam grofu da sutra idemo u obilazak"

"Da ali ideš i kod njega jer sjeti se šta piše u pismu"

"Reci mi molim te ko je on i čiji si ti čuvar"

"Ja sam njegov čuvar, a on je neko ko nikada nije prestao vjerovati u tebe i tvoju snagu. Uzmi mapu. Na njoj su ti svi odgovori koje tražiš. Postavljaš previše pitanja pogrešnim ljudima umjesto da ta pitanja postaviš sebi. Zaviri u svoje srce"

"Kasno je. Čuvar mi je rekao da moram da se odmorim i pripremim za obilazak. Molim te napusti me sad trebam i malo samoće".