Čovjek bez srca

Nemoj se truditi da shvatiš nekog koga ne možeš shvatiti, jer nikada nećeš moći sebi u potpunosti objasniti zašto je neko takav kakav je. Mnogi život provode trčeći za novcem, dokazivanjem da su bolji u nadi da će to jednom i postati, a neki život provedu u snovima i maštanju. Dragi moj, ja ti spadam u ove posljednje koje mnogi nazivaju luđacima i izrodima društva. Čovjek čitav život provede u nekoj trci ne gledajući lijevo ili desno, ne obračajući pažnju na jutarnje sunce ili igru oblaka. Polako tvoji osjećaji se mjenjaju. Čak nisi ni svjestan toga. Stigne te starost i tek onda shvatiš da tvoj život bio kompjuter. Memorisao si ljude i događaje ali osjećaje ne. Život je previše kratak i nema mjesta za greške koje ćeš ponavljati.

Ljudi su čudna ali i površna bića. Kad prestanu da vole, počnu mrziti. Tjerajući sve ljude od sebe da nebi vidjeli ono što im duša skriva a oči pokazuju. Jedini moj, znaš li da kada bih sada legla hilju stopa pod zemlju da bi otkucaji mog srca bili još snažniji i da bi sve na površini umjesto muzike i dnevne buke, slušalo otkucaje srca protkane tugom. Tako nestvarno. Čudno. Noć i tama. Samo moje misli zarobljene i osakaćene kao mačem. Trebam te. Da me odvedeš daleko. Gore, do zvijezda i nazad. Da mi pokažeš zrake sunca dok plešu svoj ples. Trebam te. Tako jako. Silno. Da te ljubim, da me ljubiš. Onako strasno kako samo ti to znaš. Onako kako se samo istinski ljubavnici ljube. Da ti poklonim svoje srce. Svoju dušu. Voljeni moj. Nemoj milovati rukama, gledati očima ili pričati usnama. Radi to srcem. Ono je tu u tvojim grudima na lijevoj strani. 

Do đavola, opet kasnim. Beštijo, ponovo sam te sanjala. Ovaj put nije bilo zalazaka sunca, romantične večere i drugih srceparajućih scena iz filmova. Bili smo samo ti i ja, krevet i tvoj zagrljaj. Mislim da počinjem luditi. U mojoj si glavi neprestalno a ne znam ti ni ime. Sanjam te. Želim te a ne znam gdje da te pronađem. Ne spavaju svi kojima su oči zatvorene niti vole oni koji su voljeni. Gledao si film o Kazanovinim ludorijama. Jedno od njegovih pravila glasi "putovanje je poput disanja, izdahni staro, udahni novo i dozvoli svom slomljenom srcu da ostane iza tebe".

Samo nebo je granica

S obzirom da često putujem uvijek volim imati aparat sa sobom. Ne zbog fotografija na kojim sam ja nego zbog stvari koje se deševaju u nekim određenim momentima i nikada se više ne ponove. Ni sama nisam sigurna zašto sam baš toliko očarana nebom i oblacima. Ponekad se čine kao barke koje neumorno plove bez cilja dok u drugom prizoru mogu da predstavljaju ono što mi želimo da vidimo. 

Možda je visina, nedostižno, baš ono što me privlači jer samo nebo je granica :D

Bijeg

Nemoj me pitati zašto izgledam zamišljeno dok slušam Balaševića kako recituje neke stihove izvučene iz naftalina. Sanjaćemo. Planirati. Obečavati. Željeti. Svako za sebe, a nikako za nas. Previše se stvari nakupilo u ovom mom životu. Krenem pa stanem. Zamisli samo šta bi se desilo da svaka bajka počinje različito i različito završava. Šta bi se desilo kada bi princeza poljubila žabca a on ostao žabac? Tako i ja kada slušam Balaša uvijek primjetim nešto novo. Drugačije. Pitala sam se kako bi bilo putovati kroz vrijeme. Ne u budućnost. U prošlost. Tamo se kriju svi odgovori. Ne u vlastitu. Već neku nepoznatu. Tuđu. Bijeg od stvarnosti nekada je ključ u rješavanju problema. Zato ja bježim. Negdje u davnu prošlost.

Kako je za večinu slavljenika današnji dan započeo tek sa prvim mrakom i ja sam malo odahnula, pustila klonulu dušu da odmara. Nije trebalo dugo da odlutam u astronomske visine. Vrijeme, tuga, sreća, knjige pune prašine i još posla koji čeka samo mene. Kao pijani brod ja još plovim po vodi, ali ne tonem. Uvijek me nešto vrati u stvarnost. Oko deset sati je i upravo služe čaj. Rajsko piće za okrepljenje duha i tijela. Posmatraš ga i vidiš samo šoljicu od porcelana punu čudnog napitka, dvije kocke šećera i izgrebanu metalnu kašičicu sa strane na tacnici. Samo udahnu duboko, kao da me razmišljenje umorilo, ispih jedan gutljaj i kao u čudu prepusti se trenutku iluzije da je današnji dan bio lijep i da će mi čitav život biti ispunjen uzbudljivim avanturama. Kao da sam udahnula zrak iz sasvim drugog svijeta. Odjednom nastade tajac i samo se u dajini čuje neko zveckanje ili piskutanje, nisam sigurna. Nepomičući se, moje tijelo se razdijeli. Svaki dio teži na svoju stranu parajući cjelinu. Pomislih, još jedan klaun iz nočnog cirkusa. Izaći će na scenu i trikovima obmaniti svjetinu što ga sa nepovjerenjem posmatra. Ako je njegova uloga da me potakne na razmišljanje, neka iste sekunde nestane. Razmišljanje me čini mudrijom ali i slabijom. 

Pogledaj, eno, tamo onaj zid. Reci šta vidiš. Ja vidim prepreku satkanu od cigli koja samo što se nije urušila. Gle, kamen a tako slab. Obješene prazne saksije. Svjeće koje ga čine užasnim. Zagledaj se u prvog prolaznika na ulici. Odjelo mu stoji kao na vješalici. Oči crne uvučene u lobanju. Mozak, prazna saksija. Sada prestani razmišljati. Podigni pogled i primjetit ćeš balkon. Star. Oronuo. Živ zbog zelenog lišća i ljubičastih cvjetova. Čeka svoju Juliju. Ona, opet, čeka svog Romea, da do kasno u noć razmjenjuju sladunjave rijeći. Ne razmišljaj. Prepusti se. Doživi nešto novo. 

Smatram vrlo mudrim vjerovanje da duše onih koji su umrli ostaju zarobljene u nekom živom biću, a živo je sve oko tebe. Kada ih zamislimo u oblaku koji leluja nebom, cvijetu što se polako privikava na dan, tada one ponovo oživljavaju. Nastaje čarolija. Umjesto da odu u zaborav one ponovo oživljavaju. Mi ih oživljavamo. Pobjedile su smrt, vraćaju se i ponovo žive. Uzaludan je trud kada svijest pokušavamo dozvati sa pameću. Ona je skrivena negdje izvan dometa u nekom materijalnom predmetu, možda. Zahtijevam od svog srca novi napor da na površinu izađe, još jednom, doživljaj koji iz dana u dan neprekidno blijedi.

Kako je sve počelo

Bila sam peti razred osnovne škole kada sam prvi put pročitala neku knjigu koja nije bila za lektiru. Da budem iskrena, ne svojom voljom nego tatinom. "Magareće godine" od Branka Ćopića, inače, ni manje ni više nego na čirilici. Nisam baš bila oduševljena tom idejom. Valjda su to one godine kad kao dijete želiš da se uklopiš među svoje vršnjake umjesto da sam biraš svoj put. Tada ako se zanimaš da nešto naučiš budeš prozvan za štrebera i to te kao neki peh prati kroz čitavo školovanje sve do kraja fakulteta. Ako se ne zanimaš za molekule, atome, ekosisteme i ostale stvarčice a nosiš naočare, nema veze, opet si štreber. Dobiješ etiketu i niko neće da se druži sa tobom. Elem, da se vratim na svoje Magareće godine. Moj stari ima tu knjigu još kad je on bio dijete jer se ona čita još od davne 1960-te. Crvena, za mene tada, knjižurina je nekako došla u moje ruke. Plakala sam i molila tatu da je ne čitam jer je to za štrebere i za "one koji žele znati više". Pala je ucjena. Ako ja uradim to, tata će da mi kupi slatkiša. I danas dan se pitam gdje su jer tolike godine su prošle a ja još nisam vidjela ni S od slatkiša. To je knjiga koja je sastavljena od više priča a opet sve one nekako budu zaokružene u neku cjelinu. Jedna nadopunjuje drugu u izaziva te da čitaš. Pisac bi u svakoj od njih napisao neki doživljaj iz svog djetinstva ili nestašluk koji bi kao dijete uradio. Jedna jako lijepa knjiga koja je oličenje skoro svakog dijeteta. 

Čitanje te knjižice je trajalo otprilike mjesec dana, ali sam na kraju shvatila zašto baš ta knjiga. Bila sam upravo u tim nekim godinama kada polako počinjem da se susrećem sa svim i svačim što donosi život. Za mene je bio veliki šok kada sam učiteljicu zamjenila nastavnicom ili činjenica, da ako imaš jednog zaključenog keca, se nalaziš na pragu da ponavljaš razred. Bila sam ono pravo pravcato dijete koje nema pojma o bilo čemu. Otprilike do kraja te školske godine ruksak je bio veči od mene :D Ta knjiga je, zasigurno mogu reći, bila kompas za moje dalje postojanje. Rekoh da je čitanje trajalo skoro mjesec dana, ali hvaljenje da sam napravila takvo nešto je trajalo puno duže. Kao da sam pronašla čudo. Putovala u svemir. Roditelji su se samo smijali na to ali sa nadom da ću pročitati bar jednu knjigu svakoga mjeseca, a da nije lektira. Uzaludno. Vrijeme je prolazilo i do sedmog razreda nisam ni pomišljala da ponovo proživim onu "traumu". Čisteći sa tatom nešto u vikendici našla sam 5 kutija koje su bile pune knjiga. To je bila prava mala zbirka knjiga svih žanrova. Desilo se zlo i ono nemoguće. Uzela sam četiri knjige. Tri o Nikoli Tesli i jednu pod nazivom "Čudotvorna iskra". Dva mjeseca sam ih čitala. Niko ništa nije smjeo da kaže iz straha da neću prestati. Malo čudna literatura za nekog ko je tek ušao u svijet pisane riječi.

Knjiga za knjigom se nizala. Više mi nije trebao čitav mjesec da pročitam jednu knjigu to se polako svodilo na sedmice a onda na dane. Čitala sam sve što bi mi došlo pod ruku. Počevši od dječije literature pa sve do onih "ozbiljnih" romana. Više niko nije obraćao pažnju na to. Svi su navikli da nosim neku knjigu sa sobom gdje god da krenem. Jako dobra navika koju imam i danas. Kada čitam nešto jednostavno se uvučem među korice te knjige i počnem da se stapam sa svakim likom. Pokušavam da sebi stvorim slike određenih situacija. Da pokušam biti onaj brod koji tone u najbajkovitijem okeanu iz Remboove pjesme "Pijani brod" ili čovjek koji se nalazi u imaginarnoj sudnici Kafkinog "Procesa". Mnogi su me osuđivali i gledali čudno, ali me nije bilo briga jer nisam željela da idem za zaluđenom masom ljudi koja ne prihvata nekog ako je drugačiji. Željela sam ostati na tom putu jer ako me ljudi ne mogu prihvatiti onakvom kakva jesam onda nema potrebe da me takvi okružuju ili da se mjenjam zbog "opšteg dobra zatucanih ljudi". Imala sam ja i prijatelje. Nemoj da mislite da nisam. Bavila sam se plesom, ali su mi opet draže bile knjige.

Ako bi me pitali koliko sam ih pročitala do sada nebih znala reći. Čak sam počela stvarati svoj književni kutak. Jedna po jedna i za par godina imat ću pravu malu biblioteku. Kao što čovjeka ne treba suditi po njegovom odjelu tako nebi trebalo knjigu po njenim koricama. Možda se iza nekih ishabanih omota nalaze baš one rečenice koje će ti promjeniti život. Načiniti od tebe svog zarobljenika i ovisnika. Iznenadit ćeš se kako se tvoj rječnik proširuje i bogati. Nesvjesno ćeš pamtit neke citate. Kada jednom uđeš u taj svijet jako teško ćeš otići iz njega.

I tako je sve počelo. Od knjižice sa par strana pa sve do "Gordane" od preko 600 listova koje prelistavaš nesvjesno.

Filozofije o ljubavi..

Ja pišem za sebe. Ne zato što moram niti zato što me neko tjera nego zato što volim. To su pisani tragovi mojih trenutnih misli. Moje škrabotine na računima od kafe, zadnjim listovima svesaka ili porukama u telefonu. Tekstovi pisani na srednjoškolskim časovima dok bi profesori nešto predavali. Tekstovi koji su nastajali slučajno bez obzira gdje se nalazila. Moje pisanje ne zadovoljava kriterije prave književnosti ali se trudim da to ne bude puko prosipanje rečenica. Zato ako ti, čitaoče voliš čitati ovo što ja pišem onda moraš znati kako nastaju moji tekstovi. Ako prihvataš to onda mi dozvoli da te još jednom uvedem u neki drugi svijet.

O Bože, da li sam to opet obečala nešto što neću moći ispuniti? Šta je to sada za mene tako nedostižno? Poštapalice „Ne mogu“, „Ne znam“ i „Neću“ pripadaju tmurnoj prošlosti. Nema cilja koji za mene nije dostižan. Pa svaka je tvrđava osvojiva samo ako je ratnik dovoljno dobar i lukav. Ali, ovdje nije potrebno nikakvo lukavstvo. Potrebno je samo duboko udahnuti, nabaciti osmijeh na lice i osjetiti srce kako kuca, bez preskakanja, ubrzavanja ili usporavanja. Obično mi preskače kada tebe vidim ili poljubim ili zagrlim ili bilo šta vezano za tebe. O moj Bože pa ja sam zaljubljena. Maloprije stojim ispred ogledala i u pamici dozivam mamu. Odjednom sam se zacrvenila u obrazima kao da sam bila dugo na suncu. U stomaku sam osjetila žgaravicu. Prepala sam se, ali i mamu. Kada je shvatila ozbiljnost situacije samo se nasmiješila i rekla „Emina ti si zaljubljena. To je ljubav ne brini se. Ništa strašno“. Da, ljubav. To je ono što mi pružaš oduvijek. Ma do vraga više i ta ljubav stalno pričam o njoj. Zašto ti ne mogu napisati nešto što nema veze s njom. Recimo da ti napišem priču o nekom cvijetu, recimo, ili o prinčevima i princezama, klincima i klincezama.

„Slušao sam ja Balaša i prije tebe, ali sada sam ga opet zavolio“ rekao si i zapjevao jednu od njegovih pjesama. „Ne slušam ja samo narodnjake, bude tu i ex yu rock-a“. Da samo možeš pogledati sebe u ogledalo dok mi pričaš. Vidjeo bi nešto nestvarno. Ni sam nebih vjerovao kada bi vidjeo svoj izraz lica. Blag, bez grubih bora koje ti kvare izgled, oči pune života, ne crne i bezizražajne kao prije, a usne kao sam nar ubran u raju. O anđele, da li do tebe dolaze moje riječi? Da li čuješ moje srce kako viče od sreće? Ti znaš da ja nikada nisam vjerovala u nadnaravna bića. Ustvari nisam vjerovala ni u samu sebe a pogotovo ne nešto takvo. Klupa, ti, ja, nama poznata muzika i savršena noć je počela. To je možda bio drugi put da smo se sreli. Ključna riječ je možda. Jer sretali smo se mi do tada više puta ali nas je sudbina uvijek okretala u nekom drugom pravcu. Nebih se iznenadila da smo nekada sjedili zajedno, jedno do drugoga, u nekom kafiću a da se nismo primjećivali. Ti mene jer ja nisam dizala pogled s poda, a ja tebe zbog istog razloga. Budi oprezan s onim što želiš jer baš to ti se može i ostvariti pogotovo ako to želiš jako ali opet imaš malu dozu nesigurnosti. I evo me, pokušavam, ide, ali ne znam gdje će završiti. Jednom si rekao da sve što napišem se na neki način i ostvari. Moja prva pomisao je bila da je to slučajno. Pa svakom se može desiti. Ljudi se danas često igraju proricanja, naricanja, Nostradamusa i kojekakvih vračeva. Ja nisam mag niti se to došava slučajno. Olovka piše srcem, a ono što se nalazi u mom srcu je iskreno i čisto. Puno pitanja ti znaš meni postaviti kao da sam na kakvom kvizu, ali dragi znaj da što se desi nema reprizu. Pitaš da li je to sudbina, niz slučajnosti ili nešto ljevo. Za mene ti je to ozbiljnija filozofija kojom su trebali Aristotel ili Pitagora da se pozabave. Ja razbijam glavu, ne shavatj doslovno, samo razmišljanjem o tebi a to ti je otprilike po čitav dan. Pa čak i kada radim ono, razumjet ćeš ti šta več ali pošto drugi neće to ono je kada jedem. Sebičnost je kada s nekim ne želiš da podijeliš komad čokoladice koju voliš. Sebičnost nije kada daš savjet i stojiš sa strane, smiješ se jer gledaš kako budala pokušava da postigne nešto što nikada neće moći biti, a želi to samo zato što ti zavidi. Ne možeš zamisliti ljubavi šta mi predstavljaš. Ti si moje čudo, moj povratak životu i moj anđeo. Osjećam da te volim na način koji me plaši i za koji sam mislila da nikada neću osjetiti. O tome sam slušala samo priče i bajke i mislila sam da mi se nikada neće dogoditi ali događa se. Ne mogu zamisliti jutro, dan ili noć bez tebe. Srce moje, smiri se. Opet zaigraš kada pišem o mom voljenom, a evo i leptiri se ponovo javljaju. Kada bi me pitali koji mi je najsretniji dan u životu nebh znala reći, jer dani provedeni sa tobom su posebni i svaki priča svoju priču. Žena je po prirodi krhko biće koje čak i ružna riječ može slomiti, ali kada takva žena pored sebe ima jakog muškarca njoj niko nije ravan na ovom svijetu. Tvoja podrška mi puno znači u svemu što radim. Za uspijeh i napredovanje nije dovoljna samo volja tu je presudna i iskrena potpora.

Hvala ti na tome jer da nemam tebe moje rečenice, koje su se dugo motale po glavi, nikada nebi bile prenešene na papir i ugledale svijetlost novog dana. Da li je ovo moguće? Drugu noć pišem i brižno slažem rečenice, a uho i zub ne popuštaju. Možda te je pomalo iznerviralo danas što si više puta morao reći „volim te“, Čula sam ja tebe ali sam željela da to kažeš više puta jer svaki put kada to izgovoriš u meni ljubav bukne. Te riječi mi dođu kao melem na ranu, sredstvo za smirenje ako sam potresena i dokaz velikih osječanja. Jutra sa tobom su nešto najdivnije što se desilo u mom životu. Ne postoje riječi koje mogu opisati ta buđenja u bajci. Tvoje ruke oko mog struga, moja glava na tvojim prsima, jedna deka i nasa zemlja snova. Jednom sam mislila da ne možeš zaspati pa da samo zuriš u mene, ali ti nikada nisi imao takav pogled prema nečemu što te ne zanima ili ne primjećuješ. Sigurno si u sebi mislio kako sam samo malo i slatko stvorenje dok tako sklupčana ležim. Par puta sam se slučajno probudila i na trenutak vidjela nešto za što sam mislila da je nemoguće. Ti, ratnik preko dana, tada si imao izraz lica koji je bio odraz nestvarnog svijeta o kojem sanjaš, tvojih želja i strahova jer ne znaš da li ideš pravim putem ili treba da odabereš drugi. Znam da se sve čini pustim riječima koje će možda biti nadopunjene ali ja se brinem za tebe kao nikada do sada. Ovog trenutka bih mogla postati majka zbog brige i nemoj da se smiješ tome. Vidjet češ kada uskoro postanemo roditelji, onda ti više ništa neće biti smiješno. Znaš šta? Nebo na mene može još čekati jer moj anđeo na zemlji me treba.

Ti samo spavaj !

"Za mnom, čitaoče! Tko ti je rekao da na svijetu nema prave, vjerne, vječne ljubavi! Takvom lažljivcu treba odrezati njegov odvratni jezik!
Za mnom, moj čitaoče, samo zamnom, a ja ću ti pokazati takvu ljubav!" (M. Bulgakov - Majstor i Margarita)

Svaki hladan trag na koži topi pogled tvoj dok mi sapćeš da je sve kao u romanu. Da li smo sanjari dok lutamo hodnicima raja gledajući kako nam danas prolazi o tako nestvarno. Drži li me to nešto iz prošlosti ili me vrag tjera naprijed nebih znao reci. Život sam svoj izbrojao kafenim kašičicama odupirući se svakom novom danu koji sviće. A morao je svanuti. I dozivam je tiho, dodirujem je blago da se neprepadne ali ona je i dalje čvrsto spavala. Poput anđela u bijeloj svili samo je rumeno lice govorilo da jos diše. Da li mi se to stari refleks uvukao u kožu kao lopov,a nije znao da mi nema više šta uzeti na ovom svijetu. Tražio je anđela a opet prizivao đavola. Da li je i sam znao da može roniti najdubljim vodama a ipak ugušiti se u plićaku uspomena...A molio je da ide, da ga voli, da je voli... 

Srce poslušaj me, sakrij karte kojima igraš, pusti dušu da mi luta. Čuvaj me da ne izgubim nadu. Sporo se navikavam na tvoju komandu. O da mogu, istog bih trena legao pred nju moleći je za mrvu ljubavi, za mrvu naklonosti. Niko ne vidi boj koji se u meni vodi. Gdje sam ja to sada. Da li u raju ili paklu ili stepenicama izmedju stvarnosti i imaginizma? Ne znam šta me to vuče ka njoj. Pričam sam sa sobom i ona onako plaha sklopljenih očiju sve slusa sve potvrđuje blagim osmjesima. Dušu bih prodao đavolu samo da mogu gledati taj njen osmijeh zauvijek. Da li Bože mogu dati dovoljno, pitah se dusa koja luta stoljecima...A tiho je davala svoj život lagano koračajući kroz te tunele novog svijeta. Sve što je željela je osmjeh. Sve je mogla, a vjeruje u nju govori joj da je isplela mreže novom svijetu maštanja, a opet tako mirna, opet tako jedna u raju. Kako da joj kažem tu si zauvjek kad me to boli? Kako da joj kažem da mi se ne plače, da sakrijem tugu i bol? Svijetlo uvjek sjaji ako je sunce prvo sto ugledas ujutro. 

Zašto mi tuga sni u očima. Jutro će svanuti kad nam srca dogore. Ostavljam ti ovo princezo jedino što sam ikada imao, ostavljam ti svoju ljubav. Ti ćeš znati šta ćes s njom uraditi. Nemoj se bojati anđele moj ovo nije još jedna ispovijest. Davno sam ja završio sa jadikovanjem i tužbalicama. Ja mogu otići svugdje bez ikakvih problema to si i primjetila ali svugdje ću biti tek puki stranac u odjelu sa odrpanim srcem. Biću bjegunac i kukavica. Nastojim biti dobar, častan i plemenit zato sebi oduzimam tebe ali ti ostavljam svoju ljubav. Ti se ne možeš odreći moje ljubavi. Prihvati je kao poklon a poklonu se ne gleda u zube. Samo je čuvaj jer kada te svi napuste možda ti ona pomogne. Možda ti vrati snagu a možda te samo podsjeti kakva sam budala bio a ti nisi znala cijeniti. Sve je to jedno veliko možda ali nije veće od onog što tek dolazi. Da su te oči gledale istim žarom svaki plamen vatre koji ce proći, a bojao se da taj neće nikad, a sad se ne boji sad zna da će goriti dok ima vremena da se spava u poljima snova. Neće žaliti sve što ima jer bez toga je opet isti samo opet malo ljepsi cvijet. Nastojao je da joj da svoj život, da joj da plamen koji je tako dugo dovodio do savršenstva...A željela je da je naučim tim tajnama. Da li je bitno da li će odigrat te karte koje u trenutku slabosti odigra tako precizno i tužno da predstavlja samo još jedan kišobran na kiši kojem nije uspjelo, a izdiže se iz toga i dok mirna čeka oluju nezna ni sama koliko zna da ne zna.

Idi od mene anđele ovdje nećeš pronaći svoj dom. Tvoj dom je negdje daleko u izgubljenoj zemlji snova. Tvoj život je kao vrteška. Koliko god otišla u visinu kad tad ćeš opet pokleknuti. Koliko god da se zavrtiš i misliš prošlo je uvijek ćeš se vratiti na početak. Nisu čari života put koji ne prođeš.... I da ideš anđele ne dam ti ovaj put....Momenat slabosti i gorčine ispisuje tanke linije kojim moraš proći. Za ono što najviše želiš moraš platiti najveću cijenu...