Bijeg

Nemoj me pitati zašto izgledam zamišljeno dok slušam Balaševića kako recituje neke stihove izvučene iz naftalina. Sanjaćemo. Planirati. Obečavati. Željeti. Svako za sebe, a nikako za nas. Previše se stvari nakupilo u ovom mom životu. Krenem pa stanem. Zamisli samo šta bi se desilo da svaka bajka počinje različito i različito završava. Šta bi se desilo kada bi princeza poljubila žabca a on ostao žabac? Tako i ja kada slušam Balaša uvijek primjetim nešto novo. Drugačije. Pitala sam se kako bi bilo putovati kroz vrijeme. Ne u budućnost. U prošlost. Tamo se kriju svi odgovori. Ne u vlastitu. Već neku nepoznatu. Tuđu. Bijeg od stvarnosti nekada je ključ u rješavanju problema. Zato ja bježim. Negdje u davnu prošlost.

Kako je za večinu slavljenika današnji dan započeo tek sa prvim mrakom i ja sam malo odahnula, pustila klonulu dušu da odmara. Nije trebalo dugo da odlutam u astronomske visine. Vrijeme, tuga, sreća, knjige pune prašine i još posla koji čeka samo mene. Kao pijani brod ja još plovim po vodi, ali ne tonem. Uvijek me nešto vrati u stvarnost. Oko deset sati je i upravo služe čaj. Rajsko piće za okrepljenje duha i tijela. Posmatraš ga i vidiš samo šoljicu od porcelana punu čudnog napitka, dvije kocke šećera i izgrebanu metalnu kašičicu sa strane na tacnici. Samo udahnu duboko, kao da me razmišljenje umorilo, ispih jedan gutljaj i kao u čudu prepusti se trenutku iluzije da je današnji dan bio lijep i da će mi čitav život biti ispunjen uzbudljivim avanturama. Kao da sam udahnula zrak iz sasvim drugog svijeta. Odjednom nastade tajac i samo se u dajini čuje neko zveckanje ili piskutanje, nisam sigurna. Nepomičući se, moje tijelo se razdijeli. Svaki dio teži na svoju stranu parajući cjelinu. Pomislih, još jedan klaun iz nočnog cirkusa. Izaći će na scenu i trikovima obmaniti svjetinu što ga sa nepovjerenjem posmatra. Ako je njegova uloga da me potakne na razmišljanje, neka iste sekunde nestane. Razmišljanje me čini mudrijom ali i slabijom. 

Pogledaj, eno, tamo onaj zid. Reci šta vidiš. Ja vidim prepreku satkanu od cigli koja samo što se nije urušila. Gle, kamen a tako slab. Obješene prazne saksije. Svjeće koje ga čine užasnim. Zagledaj se u prvog prolaznika na ulici. Odjelo mu stoji kao na vješalici. Oči crne uvučene u lobanju. Mozak, prazna saksija. Sada prestani razmišljati. Podigni pogled i primjetit ćeš balkon. Star. Oronuo. Živ zbog zelenog lišća i ljubičastih cvjetova. Čeka svoju Juliju. Ona, opet, čeka svog Romea, da do kasno u noć razmjenjuju sladunjave rijeći. Ne razmišljaj. Prepusti se. Doživi nešto novo. 

Smatram vrlo mudrim vjerovanje da duše onih koji su umrli ostaju zarobljene u nekom živom biću, a živo je sve oko tebe. Kada ih zamislimo u oblaku koji leluja nebom, cvijetu što se polako privikava na dan, tada one ponovo oživljavaju. Nastaje čarolija. Umjesto da odu u zaborav one ponovo oživljavaju. Mi ih oživljavamo. Pobjedile su smrt, vraćaju se i ponovo žive. Uzaludan je trud kada svijest pokušavamo dozvati sa pameću. Ona je skrivena negdje izvan dometa u nekom materijalnom predmetu, možda. Zahtijevam od svog srca novi napor da na površinu izađe, još jednom, doživljaj koji iz dana u dan neprekidno blijedi.