Filozofije o ljubavi..

Ja pišem za sebe. Ne zato što moram niti zato što me neko tjera nego zato što volim. To su pisani tragovi mojih trenutnih misli. Moje škrabotine na računima od kafe, zadnjim listovima svesaka ili porukama u telefonu. Tekstovi pisani na srednjoškolskim časovima dok bi profesori nešto predavali. Tekstovi koji su nastajali slučajno bez obzira gdje se nalazila. Moje pisanje ne zadovoljava kriterije prave književnosti ali se trudim da to ne bude puko prosipanje rečenica. Zato ako ti, čitaoče voliš čitati ovo što ja pišem onda moraš znati kako nastaju moji tekstovi. Ako prihvataš to onda mi dozvoli da te još jednom uvedem u neki drugi svijet.

O Bože, da li sam to opet obečala nešto što neću moći ispuniti? Šta je to sada za mene tako nedostižno? Poštapalice „Ne mogu“, „Ne znam“ i „Neću“ pripadaju tmurnoj prošlosti. Nema cilja koji za mene nije dostižan. Pa svaka je tvrđava osvojiva samo ako je ratnik dovoljno dobar i lukav. Ali, ovdje nije potrebno nikakvo lukavstvo. Potrebno je samo duboko udahnuti, nabaciti osmijeh na lice i osjetiti srce kako kuca, bez preskakanja, ubrzavanja ili usporavanja. Obično mi preskače kada tebe vidim ili poljubim ili zagrlim ili bilo šta vezano za tebe. O moj Bože pa ja sam zaljubljena. Maloprije stojim ispred ogledala i u pamici dozivam mamu. Odjednom sam se zacrvenila u obrazima kao da sam bila dugo na suncu. U stomaku sam osjetila žgaravicu. Prepala sam se, ali i mamu. Kada je shvatila ozbiljnost situacije samo se nasmiješila i rekla „Emina ti si zaljubljena. To je ljubav ne brini se. Ništa strašno“. Da, ljubav. To je ono što mi pružaš oduvijek. Ma do vraga više i ta ljubav stalno pričam o njoj. Zašto ti ne mogu napisati nešto što nema veze s njom. Recimo da ti napišem priču o nekom cvijetu, recimo, ili o prinčevima i princezama, klincima i klincezama.

„Slušao sam ja Balaša i prije tebe, ali sada sam ga opet zavolio“ rekao si i zapjevao jednu od njegovih pjesama. „Ne slušam ja samo narodnjake, bude tu i ex yu rock-a“. Da samo možeš pogledati sebe u ogledalo dok mi pričaš. Vidjeo bi nešto nestvarno. Ni sam nebih vjerovao kada bi vidjeo svoj izraz lica. Blag, bez grubih bora koje ti kvare izgled, oči pune života, ne crne i bezizražajne kao prije, a usne kao sam nar ubran u raju. O anđele, da li do tebe dolaze moje riječi? Da li čuješ moje srce kako viče od sreće? Ti znaš da ja nikada nisam vjerovala u nadnaravna bića. Ustvari nisam vjerovala ni u samu sebe a pogotovo ne nešto takvo. Klupa, ti, ja, nama poznata muzika i savršena noć je počela. To je možda bio drugi put da smo se sreli. Ključna riječ je možda. Jer sretali smo se mi do tada više puta ali nas je sudbina uvijek okretala u nekom drugom pravcu. Nebih se iznenadila da smo nekada sjedili zajedno, jedno do drugoga, u nekom kafiću a da se nismo primjećivali. Ti mene jer ja nisam dizala pogled s poda, a ja tebe zbog istog razloga. Budi oprezan s onim što želiš jer baš to ti se može i ostvariti pogotovo ako to želiš jako ali opet imaš malu dozu nesigurnosti. I evo me, pokušavam, ide, ali ne znam gdje će završiti. Jednom si rekao da sve što napišem se na neki način i ostvari. Moja prva pomisao je bila da je to slučajno. Pa svakom se može desiti. Ljudi se danas često igraju proricanja, naricanja, Nostradamusa i kojekakvih vračeva. Ja nisam mag niti se to došava slučajno. Olovka piše srcem, a ono što se nalazi u mom srcu je iskreno i čisto. Puno pitanja ti znaš meni postaviti kao da sam na kakvom kvizu, ali dragi znaj da što se desi nema reprizu. Pitaš da li je to sudbina, niz slučajnosti ili nešto ljevo. Za mene ti je to ozbiljnija filozofija kojom su trebali Aristotel ili Pitagora da se pozabave. Ja razbijam glavu, ne shavatj doslovno, samo razmišljanjem o tebi a to ti je otprilike po čitav dan. Pa čak i kada radim ono, razumjet ćeš ti šta več ali pošto drugi neće to ono je kada jedem. Sebičnost je kada s nekim ne želiš da podijeliš komad čokoladice koju voliš. Sebičnost nije kada daš savjet i stojiš sa strane, smiješ se jer gledaš kako budala pokušava da postigne nešto što nikada neće moći biti, a želi to samo zato što ti zavidi. Ne možeš zamisliti ljubavi šta mi predstavljaš. Ti si moje čudo, moj povratak životu i moj anđeo. Osjećam da te volim na način koji me plaši i za koji sam mislila da nikada neću osjetiti. O tome sam slušala samo priče i bajke i mislila sam da mi se nikada neće dogoditi ali događa se. Ne mogu zamisliti jutro, dan ili noć bez tebe. Srce moje, smiri se. Opet zaigraš kada pišem o mom voljenom, a evo i leptiri se ponovo javljaju. Kada bi me pitali koji mi je najsretniji dan u životu nebh znala reći, jer dani provedeni sa tobom su posebni i svaki priča svoju priču. Žena je po prirodi krhko biće koje čak i ružna riječ može slomiti, ali kada takva žena pored sebe ima jakog muškarca njoj niko nije ravan na ovom svijetu. Tvoja podrška mi puno znači u svemu što radim. Za uspijeh i napredovanje nije dovoljna samo volja tu je presudna i iskrena potpora.

Hvala ti na tome jer da nemam tebe moje rečenice, koje su se dugo motale po glavi, nikada nebi bile prenešene na papir i ugledale svijetlost novog dana. Da li je ovo moguće? Drugu noć pišem i brižno slažem rečenice, a uho i zub ne popuštaju. Možda te je pomalo iznerviralo danas što si više puta morao reći „volim te“, Čula sam ja tebe ali sam željela da to kažeš više puta jer svaki put kada to izgovoriš u meni ljubav bukne. Te riječi mi dođu kao melem na ranu, sredstvo za smirenje ako sam potresena i dokaz velikih osječanja. Jutra sa tobom su nešto najdivnije što se desilo u mom životu. Ne postoje riječi koje mogu opisati ta buđenja u bajci. Tvoje ruke oko mog struga, moja glava na tvojim prsima, jedna deka i nasa zemlja snova. Jednom sam mislila da ne možeš zaspati pa da samo zuriš u mene, ali ti nikada nisi imao takav pogled prema nečemu što te ne zanima ili ne primjećuješ. Sigurno si u sebi mislio kako sam samo malo i slatko stvorenje dok tako sklupčana ležim. Par puta sam se slučajno probudila i na trenutak vidjela nešto za što sam mislila da je nemoguće. Ti, ratnik preko dana, tada si imao izraz lica koji je bio odraz nestvarnog svijeta o kojem sanjaš, tvojih želja i strahova jer ne znaš da li ideš pravim putem ili treba da odabereš drugi. Znam da se sve čini pustim riječima koje će možda biti nadopunjene ali ja se brinem za tebe kao nikada do sada. Ovog trenutka bih mogla postati majka zbog brige i nemoj da se smiješ tome. Vidjet češ kada uskoro postanemo roditelji, onda ti više ništa neće biti smiješno. Znaš šta? Nebo na mene može još čekati jer moj anđeo na zemlji me treba.