Ti samo spavaj !

"Za mnom, čitaoče! Tko ti je rekao da na svijetu nema prave, vjerne, vječne ljubavi! Takvom lažljivcu treba odrezati njegov odvratni jezik!
Za mnom, moj čitaoče, samo zamnom, a ja ću ti pokazati takvu ljubav!" (M. Bulgakov - Majstor i Margarita)

Svaki hladan trag na koži topi pogled tvoj dok mi sapćeš da je sve kao u romanu. Da li smo sanjari dok lutamo hodnicima raja gledajući kako nam danas prolazi o tako nestvarno. Drži li me to nešto iz prošlosti ili me vrag tjera naprijed nebih znao reci. Život sam svoj izbrojao kafenim kašičicama odupirući se svakom novom danu koji sviće. A morao je svanuti. I dozivam je tiho, dodirujem je blago da se neprepadne ali ona je i dalje čvrsto spavala. Poput anđela u bijeloj svili samo je rumeno lice govorilo da jos diše. Da li mi se to stari refleks uvukao u kožu kao lopov,a nije znao da mi nema više šta uzeti na ovom svijetu. Tražio je anđela a opet prizivao đavola. Da li je i sam znao da može roniti najdubljim vodama a ipak ugušiti se u plićaku uspomena...A molio je da ide, da ga voli, da je voli... 

Srce poslušaj me, sakrij karte kojima igraš, pusti dušu da mi luta. Čuvaj me da ne izgubim nadu. Sporo se navikavam na tvoju komandu. O da mogu, istog bih trena legao pred nju moleći je za mrvu ljubavi, za mrvu naklonosti. Niko ne vidi boj koji se u meni vodi. Gdje sam ja to sada. Da li u raju ili paklu ili stepenicama izmedju stvarnosti i imaginizma? Ne znam šta me to vuče ka njoj. Pričam sam sa sobom i ona onako plaha sklopljenih očiju sve slusa sve potvrđuje blagim osmjesima. Dušu bih prodao đavolu samo da mogu gledati taj njen osmijeh zauvijek. Da li Bože mogu dati dovoljno, pitah se dusa koja luta stoljecima...A tiho je davala svoj život lagano koračajući kroz te tunele novog svijeta. Sve što je željela je osmjeh. Sve je mogla, a vjeruje u nju govori joj da je isplela mreže novom svijetu maštanja, a opet tako mirna, opet tako jedna u raju. Kako da joj kažem tu si zauvjek kad me to boli? Kako da joj kažem da mi se ne plače, da sakrijem tugu i bol? Svijetlo uvjek sjaji ako je sunce prvo sto ugledas ujutro. 

Zašto mi tuga sni u očima. Jutro će svanuti kad nam srca dogore. Ostavljam ti ovo princezo jedino što sam ikada imao, ostavljam ti svoju ljubav. Ti ćeš znati šta ćes s njom uraditi. Nemoj se bojati anđele moj ovo nije još jedna ispovijest. Davno sam ja završio sa jadikovanjem i tužbalicama. Ja mogu otići svugdje bez ikakvih problema to si i primjetila ali svugdje ću biti tek puki stranac u odjelu sa odrpanim srcem. Biću bjegunac i kukavica. Nastojim biti dobar, častan i plemenit zato sebi oduzimam tebe ali ti ostavljam svoju ljubav. Ti se ne možeš odreći moje ljubavi. Prihvati je kao poklon a poklonu se ne gleda u zube. Samo je čuvaj jer kada te svi napuste možda ti ona pomogne. Možda ti vrati snagu a možda te samo podsjeti kakva sam budala bio a ti nisi znala cijeniti. Sve je to jedno veliko možda ali nije veće od onog što tek dolazi. Da su te oči gledale istim žarom svaki plamen vatre koji ce proći, a bojao se da taj neće nikad, a sad se ne boji sad zna da će goriti dok ima vremena da se spava u poljima snova. Neće žaliti sve što ima jer bez toga je opet isti samo opet malo ljepsi cvijet. Nastojao je da joj da svoj život, da joj da plamen koji je tako dugo dovodio do savršenstva...A željela je da je naučim tim tajnama. Da li je bitno da li će odigrat te karte koje u trenutku slabosti odigra tako precizno i tužno da predstavlja samo još jedan kišobran na kiši kojem nije uspjelo, a izdiže se iz toga i dok mirna čeka oluju nezna ni sama koliko zna da ne zna.

Idi od mene anđele ovdje nećeš pronaći svoj dom. Tvoj dom je negdje daleko u izgubljenoj zemlji snova. Tvoj život je kao vrteška. Koliko god otišla u visinu kad tad ćeš opet pokleknuti. Koliko god da se zavrtiš i misliš prošlo je uvijek ćeš se vratiti na početak. Nisu čari života put koji ne prođeš.... I da ideš anđele ne dam ti ovaj put....Momenat slabosti i gorčine ispisuje tanke linije kojim moraš proći. Za ono što najviše želiš moraš platiti najveću cijenu...