Vremeplov 9

Došao i ovaj dan. Dan kada trebam sa dva zlobnika da izađem pred ljude. Ali to nije najgori dio svega što me čeka danas jer danas je i obilazak imanja i posjeta "mom dragom". Tom misterioznom princu, kralju ili šta je već koji me voli više od svog života. Ahh, zaboravila sam kako je to biti voljen. Istinski i cijelim svojim bićem. 

Ljudi su posebno uredili ulice kojim povorka treba da prođe, ali nikako nisu mogli sakriti onu bijedu koju su im nametnuli nakon mog odlaska. Njihova lica su me sada molećivo gledala kao da traže da ih oslobodim ili ubijem. Grof i grofica u punom sjaju ali i još većem strahu jašu na svojim najboljim konjima. Čovjek i žena koji nisu zaslužili da nose ordenje, sada prolaze i ljudi im se klanjaju kao bogovima. Dosta mi je ovoga. Lažnog sjaja, parade i kiča. Kada bi samo maske spale i ljudi ih se dočepali od njih nebi ostalo ništa. Preklinjali bi za milost one koje su tlačili godinama.

"Draga moja, prelijepo izgledaš" - što je tiše mogla prošaputala mi je E.

"Hvala ti ali muči me dosta toga kao i činjenica da možda neću doživjeti sljedeći dan"

"Ne budi smiješna. Na čelu povorke si, a ja sam uz tebe. Jedino što treba da te brine je to da li ćeš biti dovoljno lijepa kada te ponovo ugleda. Znaš, on je putovao kroz vrijeme, davao dušu za malo magije samo da bi te mogao pronaći.."

"Čekaj, ti hoćeš da kažeš da je on star?"

"Sačekaj da ti ispričam i ako baš želiš da znaš ne on nije star. Ostao je isti kao i prvog dana kada ste se upoznali. Najzad kada te pronašao nije dozvoljavao ikome da ti se približi ili da te navodi na tragove. Davao ti je zagonetke jer je znao koliko si dobra u tome i nadao se da ćeš se svega sjetiti. Bilo mu je teško kada je vidio koliko si se promijenila i koliko se nad tvoje srce nadvilo tuge. On te voli."

"Kao da mi pričaš o mom čuvaru, ali to je malo vjerovatno"

"Polako ne budi nestrpljiva. Ništa se ne dešava bez razloga a opet sve se dešava u svoje vrijeme. Ne treba žuriti sa zaključcima"

"Princzo, princezo" - odjednom se začu glas. To je bila jedna mala djevojčica koja je pokušala da dotrči do mene ali su je žandari zaustavili.

"Pustite je" - otresito i čvrsto naredih dok sam tražila način da siđem sa konja.

"Ali princezo, znate li da je to zabranjeno"

"U mom prisustvu i dok ja ovdje boravim jedino je zabranjeno mučiti nedužne ljude a zlobnicima se klanjati"

Grof i grofica iskolačiše svoje oči i u strahu stadoše. Pokušali su i oni da postanu bliski sa ljudima podjelivši par dukata, ali ljudi se ne kupuju tako lako, pogotovo ne zlatom i srebrom.

"Ja se Vas ne sjećam, oprostite mi Visočanstvo, ali mama mi je često govorila o vama, vašoj ljepoti i dobroti. Govorila je i to kako smo prije živili dostojni života. Imali našu zemlju i stoku i svake nedjelje dolazili u dvor da ručak sa vama i vašim zaručnikom. Voljela bih da jednoga tana opet bude tako. Da mamu i tatu prestanu mučiti. Da nam prestanu upadati u domove i uzimati komad hljeba za koji čak i ja radim."

Ostala sam skamenjena. Tako malo dijete a već sada pati i moli za pomoć. Nisam joj smjela ništa obećati jer nisam znala da li ću moći ispuniti obečanje, ali bih i ja voljela promjeniti dosta toga počevši od onih koji su lažirali moju smrt, odvojili me od čovjeka kojeg volim i nanjeli dosta nepravde ovom divnom narodu.

"Dijete moje ne brini se. Doći će dan kada će sunce ponovo zasjati i sva vaša bol nestati. Neću otići odavdje dok sve ne bude kao prije" - rekavši joj to dijete kao da se umiri a ja se vrati na konja sa još jačim ciljem i većom željom da ponovo zavladam. Naredih da povorka krene prema imanju gdje je predviđen doček i svi se skloniše.

Imanje se ukaza ispred nas nakon pola sata jahanja. Veličanstven dvor okupan suncem sa zastavama na svakom uglu zidina i krovu dvora. Bijelo plavi grb me probudi iz nekog transa. Sada se sječam potpuno svega. Ovo je kraj mog putovanja kroz vrijeme ali ne i bitke koju ću da vodim u svom vijeku. Velika vrata se spustiše, žandari zatrubiše a ja na crvenom tepihu ispred dvora ugleda čovjeka kako stoji okružen ljudima i čeka. Čeka mene. Ne grofa i groficu, sluge ili čuvaricu E, nego mene. Izdaleka se činio sitan poput miša i nimalo veličanstven. Počinjem da se pitam da li sam zaista bila zaljubljena u njega. Došli smo do ulaza a on od svog ponosa nije mogao da me dočeka okrenut licem nego leđima. 

"Kakav je to način dočekivanja plemstva. Iskazujete mi nepoštovanje. Okrenite se ako ste dostojni moje posjete i boravka" - imala sam osjećaj da ču zašaliti zbog toga što sam rekla ali nisam znala ko je ko tako da sam sa svim plemstvom postupala oštro.

"Draga opet sebi uzimaš previše" - rekao je a mene kao da je neko sasjekao mačem.

"To si ti" - tiho sam izustila.

"Voljena moja, oprostit ćeš mi što ti nisam rekao ko sam nego sam se prestavio kao tvoj čuvar. Plašio sam se za tebe i zato nisam nikom dozvoljavao da ti se približi osim onih ljudi koji su ostali vjerni meni ali opet nisam smjeo nikom povjeriti tvoje putovanje jer smatram da bih te jedino ja mogao zaštititi. Tvoja putovanja nisu bila uzaludna. Ja nisam puno toga uradio jer je moja misija bila da čuvam tebe i predmete koje nađem a sve ostalo si odradila ti. Svojom čistom dušm i srcem. Ipak, ti si čuvarica svjetlosti i čistote."

"Znala sam da si to ti od onog trenutka kada si mi donjeo doručak u krevet. Niko nije znao šta volim da jedem a tada mi se javio i onaj osječaj koji sam zaboravila da postoji. Sječaš li se da sam se samo tebi zaklela na vječnu ljubav. Tako je i ostalo jer nikom nisam dozvolila da uđe u moj život. Valjda mi je zbog toga samoća toliko i prijala."

"Ljubavi moja umorna si a čeka nas još puno posla. Hajde da završimo sa dočekom da se možeš odmoriti. I samo da znaš dio magije koji je ostao u mojoj duši iskoristio sam da začaram dvorac. Vidiš da grof i grofica ne mogu da uđu u njega. Ovdje i samnom si sigurna. Od sutra kada se probudiš počinju naše prave bitke i iskušenja zato sve što ti je potrebno zatraži i dobit ćeš to."

"Volim te dragi a sada pođimo na veselje da zaboravimo na brige"

Svi su jedva čekali da dođe do našeg susreta jer su znali koliko naša srca kucaju jedno za drugo i koliko naša dobrota može da promjeni sve ono što se dešavalo. Dočekali su me kao boginju ali prije svega kao prijatelja. Ovo je bio jedan on onih dana za koje nisam željela da završe jer svi su bili tako sretni pa i Čuvarica E koja nije vjerovala u ljubav na prvi pogled uspjela se zaljubiti.

Sutra se bitka nastavlja. Mistični obred i sklapanje žezla. Za to če trebati puno snage..

Pravilo je da pravila nema

Za sve loše u životu obično krivimo druge ljude ili događaje i u njima pronalazimo olakšanje od onog što se stvarno dešava. Nikada se ne zapitamo da je možda do nas. Lakše nam je prihvatiti neku imaginarnu sliku nego istinu iako je ona, u večini slučajeva, crna. Isto tako često se dešava da u sve aspekte života moramo uplesti politiku i političku scenu naše zemlje. Mislim da bi nam život bio dosadan da nije tako jer onda bi prihvatili činjenicu da sami kreiramo sve i da smo sami sebi krivi za neuspjehe. 

Politika se uplela gotovo u sve. U sport, kulturu, obrazovanje pa čak i u dio gdje nebi trebalo da je bude a to je nevladin sektor. U tom sektoru se nalaze mladi ljudi koji su željni nekih promjena. Bilo kakvih promjena koje će im osigurati bolju i sigurniju budućnost. Ali i u sportu se nalaze ti isti mladi ljudi koji žele da ostvare svoje neke snove ili da osvoje neke titule koje će biti nagrada za njihov trud i zalaganje. Smatram da bi se politika trebala ukloniti ili koliko toliko smanjiti jer pored sve nesigurnosti koju jedan čovjek ima, ovakva politika kakva je naša sigurno mu ne daje povjerenje u posao u koji ulazi.

Došla sam na ideju osnivanja stranke pušača. Zašto pušača? Nemojte me pogrešno shvatiti ali u ovoj državi smo svi na neki način pušači. Manje ili više to zavisi od djelatnosti kojom se bavimo i klasi u kojoj preživljavamo. Ali stranka se nebi bavila tim problemom nego stvarnim problemom pušenja. Postoje razni aktivisti i udruge za kojekakve zaštite ali niko ne štiti pušače. Uvodile su se mjere zabrane pušenja u zatvorenim prostorima osim ako ti prostori nemaju posebne galerije ili odjeljke za pušače ili nepušače, povećavale su se cijene duhanskih proizvoda i uveo zakon o zabrani prodaje duhanskih proizvoda osobama mlađim od 18 godina. Radi lakšeg poređenja uzet ću jednu jako škakljivu temu a to je gej populacija i istospolni brakovi. Svi političari se bore za njihova prava i nemaju ništa protiv toga što se javno prezentira nešto što nije prirodno i što čak ne postoji ni kod životinja. Bore se da takvi ljudi usvajaju djecu i stupaju u brak ne gledajući kako okolina reaguje na to. Dok na drugoj strani pušači su nezaštičeni. Samim tim dolazi do kršenja jednog od osnivnih ljudskih prava. Prava izbora, izjašnjavanja i opredjeljenja jer to se ne odnosi samo na naciju, vjeru i sl već na svaki dio pojedinčevog života gdje on dolazi u situaciju da bira i odlučuje o onome šta on želi. Nemam ništa protiv gej populacije niti istospolnih brakova ali ako oni imaju pravo da to javno pokazuju zašto bih recimo ja morala da snosim određene sankcije jer sam pušač. Npr. izlazak u grad. Društvo izlazi u kafić ali je u kafiću zabranjeno pušenje. Pola društva konzumira cigarete pola ne. Šta će ona polovica koja koristi cigarete ? Lično opredjeljenje je da li ćemo mi pušiti ili ne i niko nema pravo da nas sankcioniše zbog toga. To jeste štetno ali mi smo to odabrali. Zar je zdravije da jedno dijete ima dvije mame ili da ima dva oca ? To dijete će kasnije biti etiketirano zajedno sa svojim "roditeljima" i možda bude slijedilo njihov primjer. Zakon je oko ovog različit u svakoj zemlji i ovo je bio samo jedan od primjera kako politika koristi svoju moć i kako kreira izbornu mašineriju od koje će imati podršku koja će je održati što duže na vlasti. Opet tu glasačku mašineriju činimo mi. Stanovnici jedne države koji biramo predstavnike tj produženu ruku koja će legitimnim aparatom prinude provoditi sve ono što su u predizbornim kampanjama govorili a za što smo se mi slagali i odobravali.

Politika je jedna jako teška i zahtjevna tema o kojoj će svako od nas imati različito mišljenje i uvijek nešto svoje da doda. Ne postoji nacija koja ima sve organizovano onako kako bi trebalo, niti postoje političari koji provode ciljeve i rade za dobrobit naroda. Kod nas demokratija jedino pali u vladajućim krugovima a samo prividno u narodu. Zato kažem pravilo je da nema pravila...

....

Sjedila je na kraju sobe pored prozora i gledala negdje u daljinu, u beskonačni prostor kojeg krije nebo. Mrtva tišina joj je bila sagovornik, a plamen svijeće tračak nade. Vjerovala je u bolje sutra, u ljude, u ljubav. Vjerovala iako su joj svi govorili da ne bi trebala. Za ljude je mislila da su svi kao oni i da će u svakoj nevolji ponuditi pomoć. Bila je naivna. Dijete. Željela je promjeniti svijet jer je vidjela da ako upadne u kolotečinu neće dobiti ništa dobro od života. Bila je glupa. Voljela je i svakim danom pomicala granice svoje ljubavi, ali joj ljubav nije bila uzvračena. Stojala je sama na kiši dok je on odlazio. Možda ju je volio ali je to čudno pokazao. Bila je slijepa.

Pamti svaki susret, svaki detalj vremena kojeg su provodili zajedno. Nekada se smije a često plače. Sama sebi govori da treba biti sretna što se desilo a ne da žali zato što je prošlo. Čemu suze ?  One neće ništa popraviti samo će pokvariti šminku i raspoloženje. Ulica je pusta. Grad odavno spava samo se svjetlo na jednom prozoru ne gasi. A ona, baš gleda u taj prozor želeći nekako da ga dozove, da ga vidi na tren. Prije svakog izlaska provodila je sate spremajući se ne znajući da se njemu sviđa sve što ona obuče, da on voli nju onakvom kakva je. Trudila se da udovolji svaki put njegovim željama i zahtjevima, ali je svaki dan gubila sebe u svemu tome. Promjenila je boju kose, stil oblačenja i ponašanje. Izgledala je ljepše i ženstvenije. Osmijeha više nije bilo, ali se smijala svemu. Samo njena soba i onaj prozor ispred kojeg sada sjedi znaju pravu istinu. Pokušala je da ostane ista i da ne sluša komande koje je marljivo pamtila i sebe iz djevojke pretvarala u robota. Dosta tereta je nosila. Gdje god bi se pojavila izazivala je čuđenje i privlačila je pažnju. Ne napadnim ponašanjem ili glasnim cerekanjem već odmjerenim i kulturnim ponašanjem, a posebno izgledom jer se iz gusjenice razvio predivan leptir. Jako mlada, ostala je bez osoba koje joj život znače. Suočavala se sa najgorim stvarima u najgorem mogućem trenutku. On je razumio, poštovao, pazio i volio. Branio od svega i svih. Nikom nije dao da joj priđe blizu jer ona je njegov anđeo. Prokleti anđeo, od kojeg na kraju neće ostati ama baš ništa. Težina svega što dolazi lomi čovjeka isto kao što iznenadni led lomi grane krhkog drveća. Budila se u sred noći jecajući. Moleći. Moleći da je pusti, da je prođe sve i ostavi na miru. Iz noći u noć bilo je sve teže. Zaboravila je kako je to spavati i sanjati nešto. Nije važno šta samo da sanja. 

Svijeća je prestala da gori. Muk u sobi je još veći. Suze niz njene obraze urezuju put ka podu.

Srela ga je kada joj je to najmanje trebalo. Kada je već počela da ga zaboravlja i da svoj život polako obnavlja. Trebala ga je da bude uz nju ali on je imao bitnijih stvari od nje jer ipak ona je bila neko ko ga čini sretnim. Neko ko ga voli. Neko kome on ne treba da uzvrati osjećanja i pokaže ljubav jer on je muško, a znate, muškarci to ne rade. Oni su jači pol i zamislite sada kako muškarac kaže prvi djevojci "Volim te". Filmski scenario - da, moguće jer to je film. Realna životna situacija - ne, nema šanse jer onda on nije više frajer. 

Dosta se promjenio. Okrenuo joj je leđa i bez riječi otišao od nje ostavivši je da sjedi sama na klupi dok joj se pun mjesec smije kao da joj govori da su svi bili u pravu. Noći su prolazile ali taj mjesec je i dalje bio tu. Nije sigurna, ali misli da je to najduži pun mjesec ikada. Svjetlo u njegovoj sobi je često ostajalo do jutra. Možda ga zaboravi ugastili a možda ni on ne može da spava. Dani prolaze i prolazit će ali ona zna da niko nikada neće moći imati ono što ima on. Njeno srce. Nikom neće moći dati svu ljubav koju je pružila njemu. Kada prođe pored njega neće moći a da se ne saplete ili zastane u razgovoru samo da bi šutnjom ispratila njegov prolazak osluškujući da bar tad čuje volim te i izvini. 

Govorio joj je da je dijete ali nije znao da djeca najljepše vole.

Ništa bez prijatelja

Jako teško je započeti nešto raditi ako nemaš podršku drugih ljudi ili bar nekog za koga si mislio da će biti tu kada bude najteže i da će ti, na neki način, svojim iskustvom pomoći da prođeš taj "krizni period". Svi će reći da je početak težak i apsolutno se slažem sa tim, ali je puno teži ako neprestalno nailaziš na prepreke koje možeš da riješiš ali ti se na prvu čine nemogućim. Tada nastupa odustajanje.

Trenutno se nalazim u tom nekom kriznom periodu kada se vaga sve što sam do sada postigla i ono što imam u planu da ostvarim. Naime, svi oni koji prate moj rad počinju da zapitkuju kad će biti nešto napisano i objavljeno ne znajući da je meni nastupila kreativna blokada. Bar se ja tako tješim. Sjedim, razmišljam, sabirem i oduzimam. Najgore što može da se desi jeste da počnem nalaziti opravdanja za ovo i ono jer na taj način ne lažem druge nego sebe i sputavam ono što mi u životu predstavlja mjesto za odmor od svakodnevnih problema i frustracija. Toliko toga je napisano a ništa objavljeno. Nekada znam sjesti i po nekoliko puta čitati ono što napišem i uvijek mi nešto fali ili je viška, a kada to drugi vide onda je dobro. Uvijek je dobro što je prosto nemoguće i meni se ni malo to ne sviđa. Jer bih voljela da mi kažu zaista ono što misle. Inače to očekujem od ljudi kao da ne znam da ljudi više vole kada neko griješi nego kada napreduje. 

Inspiracija je čudo, a čuda su rijetka skoro pa nemoguća. :D Šala, naravno. Motive za svoj pisanja pronalazim svugdje, u malim i velikim stvarima. Pišem raznim jezicima. Tu se ne podrazumjevaju strani nego književni jezici. Ponekad su tekstovi puni žargona, subjektivnog mišljena, filozofije dok su neki pisani tzv. umjetničkim jezikom književnosti. Bez mojih prijatelja bi sve bilo bez smisla jer su oni glavni pokretači svega toga. Svaka kafa i razgovor sa njima meni je tema za neku novu crticu i bilješku.

Recimo:

Malda D (Iz Vremeplova) - je Dena moja prijateljica koja me inspiriše na komičan način jer djeluje kao povučena i tiha osoba a ustvari je šaljuvđija pun iznenađenja.

Gospođica N (Vremeplov) - je Naida također jedna od mojih prijateljica sa kojom provodim dosta vremena. Nažalost dugo vremena nije ovdje nego na odmoru tako da mi fali njen zarazan smijeh kojeg se sjetim svaki put kada bih rekla nešto.

Čuvarica E (Vremeplov) - Edina, eh to je osoba koju ne znam kako da opišem jer kad gledam nju kao da vidim sebe. Svestrana i komunikativna, šašava ali ipak malo manje smotana od mene.

Naravno tu je još dosta ljudi kao što su moji roditelji i sestra koji su na prvom mjestu, zatim idu Saliha (moja tetka), Jasmin (Cici tj moj tečo), Vildana, Adnan 1, Adnan 2, Asmir, Armin, itd. Dosta situacija opisanih u tekstovima su nešto što se dogodilo meni. Direktno ili indirektno. Nezadovoljstvo, nervozu, sreću i sve što me snađe volim da prenesem na papir baš kao što fotograf svaki događaj voli da zabilježi fotografijom. To je samo način kako želim zapamtiti neke stvari. To je kao vremenska kapsula koju ću možda otvoriti za nekih 10 godina i sjetiti se pojedinih momenata i ljudi sa kojima ću vjervatno izgubiti kontakt ako me životni put odvede u nekom drugom pravcu.

Ovo je samo opravdanje i način da se zahvalim svim dragim ljudima koji su uz mene i koji neprestalno zapitkuju na čemu trenutno radim i kada ću objaviti nešto. Evo samo što nisam :D Vremeplov 9 bit će kad bude a što bi rekli na TLN "može bit bidne, a može bit ne bidne". Shvatila sam da pisanje nije šala i da treba dosta životnog iskustva i vremena da bi se napisalo nešto što će svima biti interesantno. Zato dragi moji prijatelji, koji još niste spomenuti, ne brinite se bit će i vas u nekim mojim djelima koje ćete, ako ništa, vi pročitati.

Minimalizam društva

Čovjek kao jedinka može da egzistira sam ali onda mu se život čini dosadnim i jedan dio njega se koprca do tolike mjere da on pod svaku cijenu mora da nađe sebi kompatibilnu osobu, bilo prijatelja, bilo veliku ljubav  svog života i svoje frustracije i ne ispunjene snove liječi upravo na njima. Minimalizam ili minimalna umjetnost se bazira na stvaranju predmeta čija vrijednost je samo estetskog karaktera. Stvara se nešto samo da bi to postojalo. Bez načina za upotrebu i garancije u slučaju kvara ili isteka roka trajanja.

Društvo se može definirati kao cjelokupnost odnosa ljudi prema prirodi i međusobnih odnosa ljudi. 

(Izvor Wikipedia)

Možda ćete u slijedećim redovima primjetiti dosta ogorčenosti sa moje strane na neke stvari, ali kada malo zastanete i pogledate sve ono pred čim zatvarate oči morat ćete se složiti samnom i prihvatiti činjenicu da se nismo pomakli dalje od plemena, koje unutar sebe ima milion manjih organizacija u kojim je hijerarhija neizbježna. Minimalizam društva se može opisati samo na jednom čovjeku i njegovom životu unutar jednog radnog dana. Bio on student, fizički radnik, profesor ili političar njegov dan počinje isto i završava isto. Jedan će doći u prazan stan, shvatiti da nema šta da jede jer je na dnu piramide i leći će da spava. Drugi će pak doći kući, pozdraviti ženu i djecu i shvatiti da ima šta jesti ali da će mu isključiti struju ako dijete pošalje u školu u prirodi. To je onaj obični fizički radnik koji pošteno zarađuje novac svojim rukama i obično jako rano ide u penziju jer već sa 55 ima bolove u kičmi i ruke mu se tresu. A da ne spominjem to što je bio u ratu jer je mislio da će po završetku tog haosa sve biti bolje i drugačije. Dragi moj radniče, mislit i s*at nije jedno te isto. Treći je, pogađate, političar. Oni su mi najdraži. Ne razmišljaju ni o čemu. Suprugama kažu da su na službenom putu, a ustvari su par zgrada dalje sa klinkom mlađom od sebe 20-ak godina. Djecu su poslali u "beli svet", a račune i njihove kredite ionako vraćamo mi, njihovi slijepi pratioci.

Eh radi takvih svakim danom niču neki protesti od kojih nijedan ne urodi plodom. Što se rano posije to rano sazri i još ranije uvene. Posmatrajući čovjeka i društvo zaključila sam da u toru punom ovaca uvijek ima, ne jedna, nego više onih crnih. Iako brojčano manje od bijelih, one vode svoju politiku stvarajući sistem vrijednosti na nivou pračovjeka dovodeći minimalizam u svaki kutak života jedinke koja svim silama nastoji da ostane na površini mutne vode. A ovce, kao što znate, ne znaju plivati. Nego se hvataju za posljednju slamku spasa. Šta je danas bitno u životu? Sve ono što nije materijalno palo je u drugi plan a istaklo se ono najprimitivnije. Novac, slava, moć zamijenili su lijepu riječ, poštenje i iskrenost. Najgore od svega što je još dosta stvari skriveno ispod krinke "iskrenog" osmijeha. Danas si najbolji prijatelj ako imaš dosta novca i brz automobil koji su ti naravno kupili tvoji roditelji ,inače pošteni radnici na visokim pozicijama. Ne kažem da nije moguće skupiti novac, ali zar nije logičnije da neko od 30 i kusur godina vozi dobro auto nego neko od 19. ko je tek položio vozački ispit ?!? 

Dosta smo izgubili dodirnih tačaka sa našim životima. Pa nije ni čudo što su najprodavanije knjige sa naslovima "Kako živjeti i biti sretan" i sl. Bitnije je ko gdje pjeva i gostuje nego gdje ima radno mjesto u koje mogu da se ubacim bez štele i da odradim, ako ništa, dvije godine samo radi radnog iskustva dok mamin i tatin sin ne završi fakultet. Jučer se vraćam kući iz grada kad na pješačkom imam šta da vidim. Pješak je izvukao vozača iz auta i pošteno ga prisastavio sa zemljom jer ga je ovaj maltretirao dok je pokušao da pređe cestu. Zakon fizike kako bi ga cigo predstavio kaže "svako tijelo koje ode gore, da me j*beš mora da padne dole". Nadam se da je čiča dobro i da pješak nije dobio veliku kaznu jer ipak, trebao je pustiti da ga pregazi i možda ubije na mjestu. Dokaz odnosa snaga i sile. Vozač veći i jači. Pješak manji, slabiji i bez zaštite. Domaći zadatak: navedite još nekoliko takvih situacija i napišite u svesku šta zaključujete. Ko ne uradi bit će jasno na izborima. Jer oni koje izaberemo donose zakon i odluke u naše ime, da ako se braniš od napada ili braniš svoju svojinu upotrebom sile, fino dođe čika policajac i odvede te u zatvor jer mogao si ga ubiti ne daj Bože. Da, slijedeći put se pusti pa da žalimo za tobom kao što žalimo za Denisom.

Dobro došli u svakodnevnicu u kojoj ima toliko stvari koje mogu lako da vas izbace iz kolotečine i još lakše vrate u nju jer niko ne voli one što su drugačiji. Živjelo robovlasništvo modernog doba o kojem imam toliko toga za reći, ali se bojim da će me subjektivno mišljenje dovesti u nezgodnu poziciju i etiketirati kao snoba koji vidi samo lošu stranu glumljenja marionete i lude crnim ovcama. Živjela demokratija u kojoj imaš pravo samo da se složiš makar te koštalo i vlastite egzistencije. I na kraju živjele one isfrustrirane jedinke koje su se udružile i prave haos u životima nas običnih smrtnika koji ustajemo u cik zore i idemo na spavanje razmišljajući koliko je star hljeb koji jedemo. Sama definicija demokratije kaže da je "demokratija pravo naroda da izabere svoje diktatore".

Pogađate gdje je narod :)

Vremeplov 8

Konji pohitaše kroz gustu šumu. Topot kopita odzvanjao je poput gromova. Kako znaju kuda idu ? Činilo se kao da su mašine sa utipkanom rutom puta. Najzad se zaustaviše na kraju šume i tamo nas dočeka prostrana ravnica okupana jutarnjim suncem. Tako nestvarno. Mogla sam dotaknuti zrake sunca što vijugaju među oblacima.

"Još uvijek je jutro" - pomislila sam. Prolazeći kroz tamu nisam mogla razaznati koje doba dana je. Sve je bilo zeleno ali sunce nije dopiralo do dna šume. Tako je lijepo. Mogla bih sjediti na ovom proplanku po cijeli dan i posmatrati igru zraka sunca dok se prelamaju od krila leptira baš onako kako se svjetlost prelama od prizmu. Osjetila sam uzbuđenje koje bi se javljalo kod djeteta kada dobije novu igračku koju je silno željelo. 

"Princezo, stigli smo"

"Zar već?" - panično sam upitala spremna da skočim na zemlju i počnem histerisati. Opet radi ono što ne volim. Bez upozorenja me provlači kroz crvotočinu.

"Kod grofa smo. Da li si se sjetila čega?"

"Da mislim da jesam ali ne znam da li je dovoljno"

Grofica S je jedna jaka žena, ledenog srca. Došla je iz dalekih krajeva za koje niko nikada nije čuo ali su joj svi povjerovali da je plemenite krvi. Izgleda isto. Mladoliko lice a tijelo vitko. Samo su se njene igrice i spletke promjenile. Sada je, vjerovatno, puno gora. Manipulisala je ionako zlim grofom Z kojem je samo stalo do slave i moći baš kao i njegovoj ženi.

"To je i više nego dovoljno, visočanstvo"

"Razmišljala sam dugo o ovom svemu i sjetila se pojedinosti. Ovo su samo sitnice i dijelovi"

"Jesu ali je i više nego dovoljno da znate šta treba dalje. Moramo požuriti da bi u grad stigli do podneva".

Rekavši mi to ponovo vrati kapuljaču na glavu i naredi konju da krene. Moja borba sa vjetrenjačama se nastavlja. Fale mi moji prijatelji. Moja energična Gospođica N kako mi zvoni na vrata deset minuta i tjera da ustanem inače ću se pretvoriti u dosadnu biljku. Da me samo sad može vidjeti. Bila bi ponosna baš kao i Mala D. Nekim čudom, moj posao koji me zaokupi svaki dan, mi nije ni malo falio. Dosadno sjedenje u kancelariji i posmatranje tmurnih dana je sada zamijenila avantura bez kraja. Zanimalo me samo do kada će ova zbrka trajati. Približavali smo se nekom gradu. Često sam bila u njemu u svojim snovima ili dok bih buljila u bijeli plafon sobe za oporavak. Ljudi su se ukopali kada su vidjeli kako se približavam. Nisam ih začarala. Stojali su jedan do drugog kao kamena vojska. Nije baš doček kakav sam očekivala, ali su me prepoznali. Svi me se sjećaju ali ja rijetko čega. Da li sam prije obračala pažnju na detalje? Kako ne mogu bar neke stvari da iskristališem? 

"Nisu oduševljeni mojim dolaskom ?"

"Pogledaj i sebe i njih malo bolje"

"Opet sam u bijelom. Do kada ću nositi ovakve stvari? Izgledam isto luđakinja u bijeloj košulji."

"Izgledaš kao princeza i neko ko je čuvar dobra i svjetlosti. Ne žali se"

"Hej. Pripazi malo kako pričaš samnom. Odluči se ili smo na ti ili sam visočanstvo"

"Oprostite mi"

Sva ta zbrka i gužva su izazivali neku nervozu u meni. Zaustavili smo se na trgu gdje je i mlado i staro počelo da pristiže i jedno za drugim da kliču na koljena. Skinuvši plašt, kruna ukrašena draguljima bljesnula je na suncu zasljepljujućom svjetlošću. Na licima tih izmorenih ljudi se pojavi tračak vjere i nade. Znali su da im donosim spas.

"Kada je grof Z sklopio ugovor sa zlom, on i njegova grofica svrgnuli su te sa prijestolja i protjerali, a narodu su rekli da si mrtva"

"Želim se suočiti sa grofom i groficom odmah"

"Polako princezo. Prvo malo parade da se proširi vjest o tvom dolasku. Znaš i sama da se ovdje vjesti šire brže od kuge"

Koliko li je to zlo koje me prati kroz vijekove? Nije moguće da zbog toga što želi od mene mora da kažnjava sve ove nedužne ljude. U modernom robovlasništvu nije ovako kako je ovdje. Mada kada bih oduzela tehnologiju i sva blaga današnjice dobila bih vrijeme u vremenu. Sve više i više ljudi je dolazilo a među njima je bila i jedna djevojka. Jahala je na crnom konju i bilo je jasno da nije jedna od njih. Također nije bila ni grofica jer bi za njom išla čitava povorka i straža iz cijele grofovije. Došla je do nas ali nije prišla meni već mom čuvaru, nešto mu šapnula i odjahala dalje.

"Ko je to? Zaboravljaš da se ne sječam svega?"

"To što si princeza ne daje ti za pravo da se iživljavaš na meni. Usvom svijetu si samo obična djevojka zatrpana gomilom problema i oduševljena samoćom. Da nije bilo svega ovog ostala bi ista zato pazi kako se ponašaš. Usvakom trenutku se možemo vratiti a sav ovaj narod će se nastaviti boriti kao što je i do sada"

"Izvini"

"Tako je već bolje. Ovo je bila jedna od čuvara koje On nije pronašao. Postala je grofičina desna ruka. To je Čuvarica E. Malo ko zna za nju i da je uopšte živa pa te molim da tako i ostane. Sredit će da budeš kod grofa i grofice a kada padne noć doći ćemo po tebe"

I došao je taj trenutak. Grof me pozvao k sebi. Sluge su bile obične lude opčinjene zlom ali dok imam njega pored sebe nema mjesta za strah. Ušla sam veličanstveno kako i priliči nekom čije mjesto je oduzeto. Vidjevši moju odoru i krunu lice im se ispuni mržnjom.

"Dobro došla princezo. Dosta vremena je prošlo"

"Naravno Z. Ne moraš glumiti jako dobro se poznajemo. Molim te umorna sam od puta voljela bih da sjednem"

"Svakako. Slugo, donesi još jedan pribor za jelo i namjesti stolicu"

"Neka. Ne treba. Zauzet ću tvoje mjesto ako nemaš ništa protiv ipak ono meni pripada"

"Kako si ti draga moja S? Vidim ni malo se nisi promjenila, a i kako bi kada samo sjediši ništa ne radiš"

Svaka moja riječ im je bila jak udarac. Sjediti sa njima i pričati tjeralo je moje tjelo da vrišti ali sam zadržala ono što dugo vremena nisam ispoljila. Otresitost i odlučnost. Nakon onih ljudi moja želja za suočavanje sa Njim je bila jača.

"Vidim i dalje ste škrti. Šteta baš sam mislila da će te me ugostiti kao dolikuje jednom privremenom grofu i grofici. Idem se malo osvježiti i odmoriti. Sutra nas čeka obilazak imanja pripremite se"

Naravno, namjera mi je bila da ih izvedem pred ljude da ih oni dokrajče jer su toliko zla donjeli sa sobom da iz palate ne smiju izaći bez stražarske pratnje. Igra tek sada započinje. Davno sam naučila da prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže jer od neprijatelja znaš šta možeš očekivati ali od prijatelja ne. Zato je moja misija sada da se smješkam i budem fina prema njima dok ih ne dokrajčim. Premalo vremena imam za to ali uspjet ću. Znam da hoću.

Ponoć je otkucala. Bila sam sama u sobi. Mislila sam da su zaboravili na dogovor kada me u jednom trenutku neko snažno zagrlio oko struka. Tako čvrst zagrljaj je imao samo onaj koji me nagovorio na sve ovo. Moj čuvar. Koljena su mi klecala i od uzbuđenja nisam smjela da se okrenem. Tiho je šaputao neke riječi na moje uho. Nisam mogla da razumijem jer sama pomisao da je to on dovela me do potpune zbunjenosti.

"Draga, sve što sutra vidiš molim te nemoj da te razočara. Sutra je dan kada ćeš sve saznati."

"Gdje je E? Zašto nije došla? Zašto bi se razočarala?"

"Da ne planiraš postati istražni sudija?"

"Nije smiješno. Znaš da sam nestrpljiva i da postavljam puno pitanja"

"Znam voljena. Moram ići sada. E će doći uskoro da ti objasni pojedinosti za sutra. Pokušaj malo odspavati"

Voljena? Prešao je svaku granicu. Kako se usuđuje reći mi to? Ljutnja i bjes obuzeli su moje tjelo kada sam najednom osjetila nešto čudno. Kao da me neko smiruje. To je bila ona. Čuvarica E. Ona je imala magiju. Smeđe kose, krupnih očiju i snažne magije. Dok hoda ne dotiče tlo. Kretala se poput balerine.

"Znaš li da sutra ideš kod svog dragog?"

"Ali rekla sam grofu da sutra idemo u obilazak"

"Da ali ideš i kod njega jer sjeti se šta piše u pismu"

"Reci mi molim te ko je on i čiji si ti čuvar"

"Ja sam njegov čuvar, a on je neko ko nikada nije prestao vjerovati u tebe i tvoju snagu. Uzmi mapu. Na njoj su ti svi odgovori koje tražiš. Postavljaš previše pitanja pogrešnim ljudima umjesto da ta pitanja postaviš sebi. Zaviri u svoje srce"

"Kasno je. Čuvar mi je rekao da moram da se odmorim i pripremim za obilazak. Molim te napusti me sad trebam i malo samoće".

Vremeplov 7

Dvorana je bila ogromna. Veličanstvena. Toliko ljudi je bilo u njoj i svi su tu zbog mene. Svi su željno čekali moj povratak. U meni su pronašli spas. Ja i dalje lutam čudnim putevima i pokušavam da pomognem sebi jer  ako ne znam riješiti svoj problem kako ću njihov. Ukočene duše ušla sam u dvoranu. Glava do glave. Pod se činio kao ogromna ploča mozaika, šarenila i zlata. Po sredini se pružao crveni sag. Stotine uzvanika, koji su se skupili za tako malo vremena, stojalo je poredano okolo kao živi zid. Na kraju puta nalazilo se moje mjesto. Izdignuto na podiju. Mjesto odakle vidim sve. Ispod kune ukrašene kraljevskim draguljima pružao se dugi plašt posut dijamantima. Ponosna, koračala sam između svih tih ljudi. Hiljadu očiju upija sjaj i raskoš, a isijava mržnju i zavist. Nekima ipak nije bilo drago što sam se pojavila. Mala D mi je svu noć pravila društvo. Nisam htjela da igram i veselim se jer nisam znala da li ću ispuniti svoju zadaću kako treba. Bilo je kasno kada sam zamolila uzvanike da prihvate moje izvinjenje što ih napuštam. Željela sam samo pobjeći u sobu, zaspati, ujutro ustati u svom stanu i vremenu u kojem zaista živim. 

"Mala D mislim da je ovo previše za mene. Svi ti ljudi. Doček. Putovanje kroz vrijeme. Nije to za mene"
"Ne lupetaj gluposti. Nikada nisi bila tolika plašljivica. Šta se dešava sa tobom?"
"Dešava se to da nemam pojma otkud ja ovdje i šta trebam da radim"
"Ajde, ajde, polako idi sada lezi spavaj. Sutra nas čeka viteški turnir. Moraš biti tamo i odmorna. Nebi bilo u redu da i sutra odeš ranije".

Pitam se kako li ovi ljudi mjere vrijeme. Imam osjećaj da je četiri sata iza ponoći, a san neće na oči. Kad bih barem znala ishod ove bitke pa da se manje brinem. Sljedečeg jutra bila je prava ludnica. Svi su bili u nekoj žurbi i spremali se za turnir kao neki spektakl. Dobro, u modernim vremenima viteške turnire su zamjenila neka druga interesovanja. U šumi blizu dvora, postavljena su sjedala sa kojih kraljevska porodica posmatra događaj. Sve oko toga je ukrašeno šarenim trakama i zlatom. U sredini sjedim ja, kao da sjedim u svečanoj dvorani gdje smo sinoć imali bal u čast mog povratka. Plemići koji su učestvovali skupiše se u krug, kleknuše i pozdraviše me. Činilo se kao da je ovo turnir junaštva i borbe za moju ruku. Sunce sve natapa toplom svjetlošću. Kraljevska povorka je zaista bila duga. Žamor ljudskih glasova prekida moju tišinu i oživljava šumu. Posao princeze zaita može biti dosadan. Trebala sam uzeti krunu kraljice ali ne želim jer se nadam da me On neće pobjediti i da će moja majka ponovo sjesti na prijestolje u punom sjaju.

"Uzalud ga tražiš pogledom. Nema ga. Možda će doći, ali ne vijerujem pogotovo ne zbog tebe"

Bila je to jedna od princeza sa drugog dvora. Nekada najbolja prijateljica dok joj moj voljeni nije rekao da ljubi i voli samo mene. Princeza V. Dobro poznata u svim kraljevstvima. Morala je prisustvovati na svakom događaju. Plesati sa svakim naočitim princom. Stajati na put drugim princezama koje su željele privući pažnju plemića koje su one ljubile.

"Istina draga moja, ali ja ne tražim njega već nekog drugog. Pogledaj V ovu gomilu. Ne znači da moje oči traže njega"
"Ljubiš nekog drugog?"
"Ne ali tražim nekog koga vjerovatno nisi opčinila svojom pakošću"

Podlo od mene. Nisam trebala tako pričati jer ipak sam tu dva nepuna dana. Sve se promijenilo pa možda i ona, ali opreza nikad dosta. U tom trenutku pored glave mi se zabila strijela. Nastala je opšta panika i uzbuna. Pokušavala sam da smirim situaciju i pokazivala im da je to poruka za mene. Priznajem, dostavljena na malo čudan način jer sam par trenutaka prije pognula glavu da popravim haljinu.

"Kada turnir počne čekat ću te iza sa konjima jer moramo krenuti dalje. Pokušaj biti neprimjetna dok budeš odlazila".

Počela sam se pitati gdje je bio. Falio mi je. Nekako sam se već navikla na to da imam čuvara a da nije anđeo. Živ je. O itekako je živ. Kada bi samo on mogao biti taj koji je tragao zamnom, ali to je nemoguće. Polako sam ustala i otišla do male D.

"Mala D. Ja sada moram da idem. Put je dug predamnom. Možda se nekada ponovo sretnemo kada riješim svu ovu misteriju"
"Hvala ti što si bar na dva dana bila tu. Počinjala si mi faliti seko. Sretan ti put"

Čekao me na konju. Veličanstveno je izgledao. Kožni plašt je samo naglašavao njegovu ogromnu građu. Kako bi samo bilo lijepo da se možemo vratiti u moje vrijeme. Ležali bi u krevetu po čitav dan i ljenčarili. Pazili jedno na drugo kao što on sada pazi na mene. Ah ja i moje želje. Izgleda da mi je veći problem izboriti se sa samom sobom nego problemima koji su mi uzburkali život.

"Kuda idemo?"
"Vidjet ćeš. Sjeti se pisma u kojem se spominje kočija"
"Idemo kod grofa?"
"Nepopravljiva si. Strpi se i vidjet ćeš".

xD LoOodniCa xD

Ovo je nešto što sam napisala jako davno u srednjoj školi. Također, ovo na neki način predstavlja moje viđenje ljudi koji su išli samnom i naravno svega što nam se tada dešavalo :D

Kazu da su praznici vrijeme ljubavi i blagostanja. Mozda i jesu, ali u ustanovi u kojoj boravimo to sigurno nisu. Svima je dobro poznato pismo u kojem pise: "Dragi prijatelju, ovdje nam je super. Pustaju nas da radimo svasta. Imamo jedan veliki bazen u kojem mozemo da se igramo i kupamo, a kada smo dobri cak nam i vodu puste". E tako je kod nas. Kada smo jako jako fini dobijemo i 1.

Petak je 25.12 i ujedno Bozic. Ludjaci sjede u ludnici i cekaju doktora da dodje na jutarnju vizitu, i samo sto su se obradovali da je nece biti doktorica se pojavi. Onako namrgodjena odmah je pitala "Tko danas nedostaje"? Svi smo usutili samo je jedna djevojka ni kriva ni duzna morala da prijavi nedolazak jednog (m)ucenika na terapiju iz Bosanskog jezika. Cini mi se da normalan svijet tu funkciju zove redarstvo. U nasoj grupi ima onih koji se manje isticu i onih sa visokim misljenjem o sebi. Kada smo birali predsjednika izabrali smo totalno pogresnu osobu jer je najludji od svih nas i samo se smije, a ima i neko cudno ime. Zamjenika predsjednika i nepoznajem bas nesto ali kroz neku maglu se sjecam. Njeno dusevno stanje i nije lose iako i ona ponekad zna da iznenadi. A tek ona cura sto radi sa parama za ljekove. Ona je posebna prica. Jednom je zamisljala da moze letjeti pa je tako krenula niz stepenice. Kada se odrazila svi smo mislili da ce uspjeti, ali nije. Ubrzo je ljubila stepenice i rukohvat drzala u cvrstom zagrljaju. Ljekove dobivamo nakon 3 terapije. Tada imamo vremena samo za jedno veliko NISTA. Zato Sake ima najbolje prijedloge. Neko kazu da je normalna i da je greskom ovdje, ali ja mislim da se nista nedagadja sa grskom.

Mi samo imamo takav dar da smo malo vise nenormalni od prosjecne osobe. Posebno mi na nerve ide neka tamo. Stalno se okrece i nesto izvodi. Kad god je pitamo sta radi ona kaze da plese. Aha malo sutra plese. Vise se okrece oko svoje ose i glumi budalu. U nasoj skromnoj grupi takodjer ima djevojka koju nikako nesmijem zaboraviti. To je ona sto je pobjegla iz crtanog Aladin. Bar su mi tako rekli da se zove. Ima najbolju ludacku odjecu od svih nas. Malo je sarena ali neupadljiva iako su su na njoj sve moguce i nemoguce boje. Svi smo mi svijesni da nam valja biti u ludnici do daljnjeg. Evo naprimjer ja. 8 godina sam bila u jednoj ludnici u kojou dodjem odradim svoje i vratim se kuci. Vec 2 godine sam u ludnici za malo teze slucajeve, ali oni nikako da te puste kuci.

Uglavnom mi smo specijalna djeca u specijalnoj ustanovi u kojoj rade specijalni doktori i u kojoj sve to nadgleda jos specijalnija osoba. Ovih dana smo bili jako nestasni pa smo dobili i vlastitu skrivenu kameru. U citavoj ustanovi mi smo najsloznija grupa. Cak smo jednom pobjegli sa terapije iz latinskog, ali to je duga prica koje se i nesjecam bas najbolje. Skoro smo dobili i jednu novu terapijupo imenu Psihologija. Laicki receno to ti je terapija ako nisi lud uskoro ces postati.

Jos uvjek smo u fazi usavrsavanja mada nisam sigurna da bas razumijem sta to znaci, ali kda saznam javicu ti.

Pisac: Emina Kalesic

Likovi: ucenici gimnazije IIa

Sporedni likovi: svi oni koji se osjecaju kao ovi gore navedeni xD xD

Vremeplov 6

Dosta sa tim igricama. Bila sam suviše umorna da bih nastavila rješavati zagonetke, ali ova je bila laka. Trebala sam samo pratiti strelice. Oh, strelice. Brzo sam se vratila za radni sto i pogledala precrtanu mapu. To je ključ. Pratiti ono što strelice pokazuju. Vjerovatno me čeka bolje da požurim. U par koraka našla sam se na pješčanoj plaži. Sunce je zalazilo. Lagani i vruć povjetarac je počeo da se igra sa mojom kosom. Zar ja nisam trebala biti u kuhinji ili balkonu? Nešto bliže mom stanu. Otkud sad ovo? Blag dodir nečije ruke me trgnuo iz transa.

"Da li ti se sviđa?" - nesigurno me upitao nadajući se da neću početi histerisati.

"Naravno da mi se sviđa. Odavno nisam bila na nekom ovakvom mjestu, ali gdje je nestao stan" - pokušavala sam da sakrijem nervozu i strah.

"Stan je na drugom kraju svijeta. Šalim se. Samo treba da prođemo kroz onaj portal i nači ćemo se u tvom stanu. Znaš li da si se sada vratila četiri godine u prošlost?"

"Ali kako ostala sam ista. Nisam postala mlađa."

"Ovakve posjete prošlosti ne mjenjaju tvoj izgled jer si otišla negdje gdje si već bila. Recimo, da odeš u budućnost vjerovatno bi se pretvorila u staricu ili pepeo zavisi koliko godina unaprijed želiš da vidiš, a jednom kada se vratiš tvoje tijelo ostaje isto".

"Već sam bila ovdje?"

"Draga imaš jednu jako ružnu naviku. Postavljaš previše pitanja. Idemo jesti".

Hrana je bila i više nego ukusna. Sve namjernice su bile svježe. I kao šlag na tortu vino je bilo baš po mom ukusu. Jako sam izbirljiva što se tiče pića. Ne volim jesti i piti nešto što će kvariti okuse. Onda je to sataraš. Naučila sam da uživam i što više ugađam svom stomaku i nebcu. Ni riječi nismo progovorili. Opet smo šutke sjedii lica usmjerenog ka tanjirima. Tišina je bila prijatna. Svaka priča bi je pokvarila. Po završetku zgrabila sam vino, čaše i njegovu ruku. Željela sam da sjedimo na obali. Da posmatramo nebo.

"Kasno je. Trebali bi poći". - rekao je tiho dok mi je ljubio ruku.

Zaista kada smo se vratili u stan sat je otkucavao 6 ujutro. Kako je to moguće?

"Ajde spremi se. Ne zaboravi ponjeti pisma i mapu. Neko jedva čeka da te vidi".

To je sigurno moj dragi. Poput djeteta kojem su obečali čokoladu ako bude slušao, otišla sam u sobu obukla se u safari stilu i u torbu potrpala samo ono osnovno. Kada sam se stvorila pred njim počeo je da se smije.

"Ne idemo u Afriku. Znao sam da će biti teško ali ovoliko nisam mogao vjerovati. Šta se desilo sa tobom? Gdje je onda djevojka koja nikada nije izlazila iz haljina. Bila si više nalik razmaženom derištu nego nekom kome je 27 godina. Donio sam ti haljinu jer tamo gdje idemo manje ćeš biti upadljiva u njoj".

Nisam mogla da vjerujem šta mi je upravo rekao. Pognute glave sam se otišla presvući. Haljina mi je stojala kao salivena i pogodite, opet je bila bijela sa čipkanim rukavicama. Shvatila sam da ako ne napravim frizuru haljina će izgledati bezvrijedno. Ovog puta malo duže mi je trebalo da se spremim. Kada sam izašla na njegovom licu sam mogla uočiti očaranost. Pocrvenio je i kleknuo.

"Visočanstvo drago mi je da vas ponovo vidim takvu. Spremni smo za polazak".

"Možeš li mi reći gdje idemo?"

"Ne jer onda to više nebi bilo iznenadjenje".

"A ako zapovjedim kao visočanstvo?"

"Neće vam puno poslužiti. Nadam se da sve imate sa sobom. Proći će dosta vremena kada će te se ponovo vratiti ovamo."

Nađoh se na nekom dvoru gdje je mlaz svjetlosti, kroz otvoreno okno prozora, obasuo odaju. Bilo je to malo predvoje u kojem stajaše vitezovi. Izgledali su strašno sa tim metalnim odjelima i oštrim mačevima. Grbovi su bili svuda oko mene. Čula sam tapat koraka neko je žurno išao prema meni. On je nestao. Stojao je odmah iza mene ali sada ga nema. Ogromna vrata ispred mene se otvoriše i neko me pozva da uđem. Vitezovi krenuše zamnom.

"Sestrice moja, došla si. Sjećaš li me se? Čuvar je rekao da si malo smušena ali ne brini se proči će te."

"Ja tebe znam. Ti si bila moja njegovateljica poslje nesreće" - uzbuđeno sam rekla nadajući se da je sve ovo loš san ili potres mozga nakon čega treba da dođem sebi.

"Da one slučajne nesreće. Zar ne shvataš on te traži."

"Ko je to on? Ko si ti?"

"Ajde pođi samnom do svojih odaja imam nešto što će ti pomoći da se sjetiš svega dok si bila ovdje".

Tumarajući kroz kamene hodnike svjetlost se polako gubila. Nije moguće da sam i tada voljela tamu i samoću. Najzad, stigle smo.

"Ostavit ću te malo samu. Idem da pripremem proslavu u čast tvog povratka".

Izašla je i zatvorila vrata. Zbunjena, sjela sam na krevet i nisam znala odakle da počnem. Početci su uvijek najteži. Pored kreveta su me dočekala pisma napisana mojom rukom, pisma moje sestre, mog voljenog. U svim se spominje bijeg od tame i zla i da sam ja ta koja može da spasi kraljevstvo. Imala sam sestru. Zvala sam je Mala D. Bila je mlađa od mene. Visoka i lijepa poput pravih princeza. Lice bijelo, tamne kose, obrva tankih i visoko urezanih.

"Mala D sjetila sam se, sjetila sam se ko si ti". - jurila sam niz labirint hodnika pokušavajući da je dozovem.

Trčući zapela sam za nešto na podu i dok sam ustajala vidjela sam da je ispred mene žena od kamena. Ispod nje na maloj pozlaćenoj pločici pisalo je da je najbolja kraljica i majka i da će prokletstvo biti kad tad prekinuto.

"Našla sam te. Šta je bilo tako hitno da si prepala sve vitezove?"

"Mala D sjetila sam se".

Bila je toliko sretna da je skoro poletila od sreće. Čuvar je sojao tik iza nas i smijao se.

"Ni malo se nije promjenila" - rekao je.

"Ko je ova žena. Zašto njen kip stoji ovdje?" - smjelo sam pitala.

"To je naša majka. One noći kada si odabrana da čuvaš tajnu te noći On je bacio prokletstvo na nju jer je pokušala da te zaštiti. Nismo ti ništa htjeli reći dok za to ne dođe vrijeme. Sestrice hvala ti što ćeš nam pomoći".

Nisam bila sigurna oko čega ali potrudit ću se jer su oni moja krv.

"Požuri sada. Zabava samo što nije počela a sutra nas čeka viteški turnir. Možda će čak i on doći. Tražio te svuda ali nije mogao putovati kroz vrijeme jer je njegov čuvar mrtav".

"Dobro D. Daj mi samo malo vremena i silazim u dvoranu za bal".

Vremeplov 5

Mora da sam tako i zaspala. Znam da mi je bilo udobno i da sam poželjela da se nikada ne pomaknem odatle. Kada sam otvorila oči on je ukočeno sjedio i spavao. Kako čudno. Zar neko može tako zaspati? Vjerovatno me nije želio buditi. Lagano sam ustala. Što tiše da ga ne probudim. Spustila ga na trosjed i pokrila dekom, kao što majka brižno pokriva dijete. Aparat za kafu je imao jednu čudnu naviku. Uvijek kada bih pritisnula dugme pištao je tako jako da su ljudi udaljeni tri ulice od moje zgrade mogli da čuju pisak. Umjesto toga odlučila sam da je napravim na starinski način. Šerpica, voda, ringla na šesticu i čekaj da prokuha. Bar toliko sam mogla uraditi za njega.

Nekako nikad nisam našla način da probudim nekog iz dubokog sna a da ga ne prepadnem. To obično liči na tornado koji hara sve pred sobom. Stojala sam ispred njega i samo zurila. "Bravo ja. Baš ćeš ga telepatijom prizvati. Svaka čast" pomislila sam. Ali u tom trenutku je otvorio oči i rekao "anđeo". 

"Ne nije anđeo. Nisi još mrtav. To sam samo ja, na tvoju žalost".

Zaboravila sam da sam obučena u bijeli pamučni mantil i da na nogama imam bijele papuče. Pomalo sam i ličila na anđela samo što oni nemaju crvenu kosu. 

"Kako si spavao?" - nesigurno sam ga upitala jer ako spavanje sjedeći može biti ugodno onda ne vidim svrhu kreveta.

"Dobro. Samo sam malo ukočen. Da li si spremna da počnemo sa radom od danas?"

"Oh zar već? Mislila sam da to odgodimo za još koji dan bar dok se ne sjetim nekih stvari".

"Misliš li da imaš toliko vremena?"

Progutala sam knedlu. Kao da mi je neko stavio pješčani sat iznad glave koji neprestalno odbrojava vrijeme. Svako zrnce pjeska znači život, nada. Gdje mi je sada taj čarobni štapić kojeg sam tako silno željela. Zaustavila bih vrijeme ili zatražila odgovore. U slučaju da u svjetu izmisle takmičenje u panici ja bih osvojila prvo mjesto. Svi koji me znaju pogotovo moji bližnji prijatelji kažu za mene da sam paničar i cjepidlaka. Ja samo volim red. Ne volim kada nešto ne ide po toku. To me jako živcira jer kao da gubim kontrolu nad onim što treba da se desi. A sada je ionako nemam.

Kako vrijeme odmiče uveliko se bilo i razdanilo. Trebala sam početi sa poslom, ali ne onim kojim se inače bavim, a evo ga i sunce je tu. Od svih dana ono baš danas sija. Danas, kada nemam vremena ni za kaficu na balkonu, a o šetnji i da ne pomišljam. Uzela sam ponovo mapu u ruke i istog trena poželjela da je spalim. Upaljač je na dohvat ruke. Niko nebi posumnjao. Niko osim njega koji je budno visio nad mojom glavom tik pored pješčanog sata. Odjednom mi je sinula ideja da bi ta mapa mogla biti nešto poput onog iz mog djetinstva. I bila sam u pravu. Kada se gleda iz jedne perspektive predstavlja bezbroj linija koje se sijeku u više tačaka ali kada se presavije i ispravi onda predstavlja četiri strane svijeta i nevjerovatni putokaz. Mogu je pročitati samo oni koji su se već susretali sa takvim mapama. Dio posla je bio odrađen. Zadovoljno sam se osmjehnula čekajući pohvalu, kao kakvo dijete. Ustala sam i krenula do kuhinje po neke časopise na stolu i uputila se prema balkonu. Bez ijedne izgovorene rijeći hodao je zamnom a onda kao grom iz vedra neba upitao da li mislim da sam završila. Boja u mom licu je nestala. 

"Kako misliš da li sam završila? Upravo si vidjeo da sam odgonetnula one linije".

"Možda jesi skužila kako da pročitaš kartu ali to još nije ni početak. Trebalo bi da je precrtamo i da označiš sva ona mjesta na kojima nisi bila".

"Karta je iz doba dinosaurusa i ja treba da označim mjesta na kojima nisam bila? Ti si lud".

"Vjerovatno jesam ali sam ti rekao da će ti trebati vremena da se sjetiš ko si".

Muko moja. Imala sam tu sreću da znam crtati ali mi se sad činilo da sve ono što znam je prokletstvo. Precrtavala sam i najsitnije detalje. U jednoj ruci mapa u drugoj olovka. Srećom nemam više ruku. 

"Nepristojno od tebe je to što se nisi predstavio".

"Oprosti vjerovatno sam u ovom svemu i zaboravio. Moje ime je...".

"Prokleti telefon. Zvoni u najgorem mogućem trenutku. Daj javi se umjesto mene. Molim te".

Znala sam da je za mene ali sada nisam htjela da čujem i vidim nikog. Jednostavno nemam ni volje ni vremena.

"Za tebe je".

"A za koga će drugog biti? Halo. Čuj nemam sada vremena. Nazvat ću te kasnije".

Bila je to jedna on mojih prijateljica. Gospođica N. Mislim da nisam stigla prisloniti telefonsku slušalicu na uho a već sam je čula kako urla od sreće. Odavno me zamišlja kako uzgajam mačke jer me otpisala kao potencijalnu mladu u bilo kojoj budućnosti. Nevoljno sam prekinula razgovor uz izgovor da ću je nazvati. Ne mogu da prihvatim da me nešto drugo toliko okupiralo da nemam želje za dugim razgovorima s njom koja uvijek zna kako da me nasmije ili rasplače dok gledamo seriju, svaka u svom stanu, preko telefona. 

Mapa je bila gotova. Trebalo je još da se sjetim jedne sitnice. Ko sam to ja?

"Izvini telefon nas je prekinuo. Željela bih čuti tvoje ime".

"Nema veze. Izgleda da nije vrijeme da ga saznaš. Za sada neka bude dovoljno Čuvar".

Dureći prihvatila sam taj odgovor. Kao da je i bitno njegovo ime. Uskoro će sve ovo proći i moj živt će biti onakav kakav je bio prije svega ovoga.

"Malena naporno si radila. Napravio sam večeru".

Hrana = jedina radost na ovom svijetu za mene. Samo to sam čekala. Spustila sam olovku pored gomile papira i krenula u kuhinju ali tamo me dočekao putokaz...