Dvorana je bila ogromna. Veličanstvena. Toliko ljudi je bilo u njoj i svi su tu zbog mene. Svi su željno čekali moj povratak. U meni su pronašli spas. Ja i dalje lutam čudnim putevima i pokušavam da pomognem sebi jer ako ne znam riješiti svoj problem kako ću njihov. Ukočene duše ušla sam u dvoranu. Glava do glave. Pod se činio kao ogromna ploča mozaika, šarenila i zlata. Po sredini se pružao crveni sag. Stotine uzvanika, koji su se skupili za tako malo vremena, stojalo je poredano okolo kao živi zid. Na kraju puta nalazilo se moje mjesto. Izdignuto na podiju. Mjesto odakle vidim sve. Ispod kune ukrašene kraljevskim draguljima pružao se dugi plašt posut dijamantima. Ponosna, koračala sam između svih tih ljudi. Hiljadu očiju upija sjaj i raskoš, a isijava mržnju i zavist. Nekima ipak nije bilo drago što sam se pojavila. Mala D mi je svu noć pravila društvo. Nisam htjela da igram i veselim se jer nisam znala da li ću ispuniti svoju zadaću kako treba. Bilo je kasno kada sam zamolila uzvanike da prihvate moje izvinjenje što ih napuštam. Željela sam samo pobjeći u sobu, zaspati, ujutro ustati u svom stanu i vremenu u kojem zaista živim.
"Mala D mislim da je ovo previše za mene. Svi ti ljudi. Doček. Putovanje kroz vrijeme. Nije to za mene"
"Ne lupetaj gluposti. Nikada nisi bila tolika plašljivica. Šta se dešava sa tobom?"
"Dešava se to da nemam pojma otkud ja ovdje i šta trebam da radim"
"Ajde, ajde, polako idi sada lezi spavaj. Sutra nas čeka viteški turnir. Moraš biti tamo i odmorna. Nebi bilo u redu da i sutra odeš ranije".
Pitam se kako li ovi ljudi mjere vrijeme. Imam osjećaj da je četiri sata iza ponoći, a san neće na oči. Kad bih barem znala ishod ove bitke pa da se manje brinem. Sljedečeg jutra bila je prava ludnica. Svi su bili u nekoj žurbi i spremali se za turnir kao neki spektakl. Dobro, u modernim vremenima viteške turnire su zamjenila neka druga interesovanja. U šumi blizu dvora, postavljena su sjedala sa kojih kraljevska porodica posmatra događaj. Sve oko toga je ukrašeno šarenim trakama i zlatom. U sredini sjedim ja, kao da sjedim u svečanoj dvorani gdje smo sinoć imali bal u čast mog povratka. Plemići koji su učestvovali skupiše se u krug, kleknuše i pozdraviše me. Činilo se kao da je ovo turnir junaštva i borbe za moju ruku. Sunce sve natapa toplom svjetlošću. Kraljevska povorka je zaista bila duga. Žamor ljudskih glasova prekida moju tišinu i oživljava šumu. Posao princeze zaita može biti dosadan. Trebala sam uzeti krunu kraljice ali ne želim jer se nadam da me On neće pobjediti i da će moja majka ponovo sjesti na prijestolje u punom sjaju.
"Uzalud ga tražiš pogledom. Nema ga. Možda će doći, ali ne vijerujem pogotovo ne zbog tebe"
Bila je to jedna od princeza sa drugog dvora. Nekada najbolja prijateljica dok joj moj voljeni nije rekao da ljubi i voli samo mene. Princeza V. Dobro poznata u svim kraljevstvima. Morala je prisustvovati na svakom događaju. Plesati sa svakim naočitim princom. Stajati na put drugim princezama koje su željele privući pažnju plemića koje su one ljubile.
"Istina draga moja, ali ja ne tražim njega već nekog drugog. Pogledaj V ovu gomilu. Ne znači da moje oči traže njega"
"Ljubiš nekog drugog?"
"Ne ali tražim nekog koga vjerovatno nisi opčinila svojom pakošću"
Podlo od mene. Nisam trebala tako pričati jer ipak sam tu dva nepuna dana. Sve se promijenilo pa možda i ona, ali opreza nikad dosta. U tom trenutku pored glave mi se zabila strijela. Nastala je opšta panika i uzbuna. Pokušavala sam da smirim situaciju i pokazivala im da je to poruka za mene. Priznajem, dostavljena na malo čudan način jer sam par trenutaka prije pognula glavu da popravim haljinu.
"Kada turnir počne čekat ću te iza sa konjima jer moramo krenuti dalje. Pokušaj biti neprimjetna dok budeš odlazila".
Počela sam se pitati gdje je bio. Falio mi je. Nekako sam se već navikla na to da imam čuvara a da nije anđeo. Živ je. O itekako je živ. Kada bi samo on mogao biti taj koji je tragao zamnom, ali to je nemoguće. Polako sam ustala i otišla do male D.
"Mala D. Ja sada moram da idem. Put je dug predamnom. Možda se nekada ponovo sretnemo kada riješim svu ovu misteriju"
"Hvala ti što si bar na dva dana bila tu. Počinjala si mi faliti seko. Sretan ti put"
Čekao me na konju. Veličanstveno je izgledao. Kožni plašt je samo naglašavao njegovu ogromnu građu. Kako bi samo bilo lijepo da se možemo vratiti u moje vrijeme. Ležali bi u krevetu po čitav dan i ljenčarili. Pazili jedno na drugo kao što on sada pazi na mene. Ah ja i moje želje. Izgleda da mi je veći problem izboriti se sa samom sobom nego problemima koji su mi uzburkali život.
"Kuda idemo?"
"Vidjet ćeš. Sjeti se pisma u kojem se spominje kočija"
"Idemo kod grofa?"
"Nepopravljiva si. Strpi se i vidjet ćeš".
"Mala D mislim da je ovo previše za mene. Svi ti ljudi. Doček. Putovanje kroz vrijeme. Nije to za mene"
"Ne lupetaj gluposti. Nikada nisi bila tolika plašljivica. Šta se dešava sa tobom?"
"Dešava se to da nemam pojma otkud ja ovdje i šta trebam da radim"
"Ajde, ajde, polako idi sada lezi spavaj. Sutra nas čeka viteški turnir. Moraš biti tamo i odmorna. Nebi bilo u redu da i sutra odeš ranije".
Pitam se kako li ovi ljudi mjere vrijeme. Imam osjećaj da je četiri sata iza ponoći, a san neće na oči. Kad bih barem znala ishod ove bitke pa da se manje brinem. Sljedečeg jutra bila je prava ludnica. Svi su bili u nekoj žurbi i spremali se za turnir kao neki spektakl. Dobro, u modernim vremenima viteške turnire su zamjenila neka druga interesovanja. U šumi blizu dvora, postavljena su sjedala sa kojih kraljevska porodica posmatra događaj. Sve oko toga je ukrašeno šarenim trakama i zlatom. U sredini sjedim ja, kao da sjedim u svečanoj dvorani gdje smo sinoć imali bal u čast mog povratka. Plemići koji su učestvovali skupiše se u krug, kleknuše i pozdraviše me. Činilo se kao da je ovo turnir junaštva i borbe za moju ruku. Sunce sve natapa toplom svjetlošću. Kraljevska povorka je zaista bila duga. Žamor ljudskih glasova prekida moju tišinu i oživljava šumu. Posao princeze zaita može biti dosadan. Trebala sam uzeti krunu kraljice ali ne želim jer se nadam da me On neće pobjediti i da će moja majka ponovo sjesti na prijestolje u punom sjaju.
"Uzalud ga tražiš pogledom. Nema ga. Možda će doći, ali ne vijerujem pogotovo ne zbog tebe"
Bila je to jedna od princeza sa drugog dvora. Nekada najbolja prijateljica dok joj moj voljeni nije rekao da ljubi i voli samo mene. Princeza V. Dobro poznata u svim kraljevstvima. Morala je prisustvovati na svakom događaju. Plesati sa svakim naočitim princom. Stajati na put drugim princezama koje su željele privući pažnju plemića koje su one ljubile.
"Istina draga moja, ali ja ne tražim njega već nekog drugog. Pogledaj V ovu gomilu. Ne znači da moje oči traže njega"
"Ljubiš nekog drugog?"
"Ne ali tražim nekog koga vjerovatno nisi opčinila svojom pakošću"
Podlo od mene. Nisam trebala tako pričati jer ipak sam tu dva nepuna dana. Sve se promijenilo pa možda i ona, ali opreza nikad dosta. U tom trenutku pored glave mi se zabila strijela. Nastala je opšta panika i uzbuna. Pokušavala sam da smirim situaciju i pokazivala im da je to poruka za mene. Priznajem, dostavljena na malo čudan način jer sam par trenutaka prije pognula glavu da popravim haljinu.
"Kada turnir počne čekat ću te iza sa konjima jer moramo krenuti dalje. Pokušaj biti neprimjetna dok budeš odlazila".
Počela sam se pitati gdje je bio. Falio mi je. Nekako sam se već navikla na to da imam čuvara a da nije anđeo. Živ je. O itekako je živ. Kada bi samo on mogao biti taj koji je tragao zamnom, ali to je nemoguće. Polako sam ustala i otišla do male D.
"Mala D. Ja sada moram da idem. Put je dug predamnom. Možda se nekada ponovo sretnemo kada riješim svu ovu misteriju"
"Hvala ti što si bar na dva dana bila tu. Počinjala si mi faliti seko. Sretan ti put"
Čekao me na konju. Veličanstveno je izgledao. Kožni plašt je samo naglašavao njegovu ogromnu građu. Kako bi samo bilo lijepo da se možemo vratiti u moje vrijeme. Ležali bi u krevetu po čitav dan i ljenčarili. Pazili jedno na drugo kao što on sada pazi na mene. Ah ja i moje želje. Izgleda da mi je veći problem izboriti se sa samom sobom nego problemima koji su mi uzburkali život.
"Kuda idemo?"
"Vidjet ćeš. Sjeti se pisma u kojem se spominje kočija"
"Idemo kod grofa?"
"Nepopravljiva si. Strpi se i vidjet ćeš".
Nema komentara:
Objavi komentar