Mora da sam tako i zaspala. Znam da mi je bilo udobno i da sam poželjela da se nikada ne pomaknem odatle. Kada sam otvorila oči on je ukočeno sjedio i spavao. Kako čudno. Zar neko može tako zaspati? Vjerovatno me nije želio buditi. Lagano sam ustala. Što tiše da ga ne probudim. Spustila ga na trosjed i pokrila dekom, kao što majka brižno pokriva dijete. Aparat za kafu je imao jednu čudnu naviku. Uvijek kada bih pritisnula dugme pištao je tako jako da su ljudi udaljeni tri ulice od moje zgrade mogli da čuju pisak. Umjesto toga odlučila sam da je napravim na starinski način. Šerpica, voda, ringla na šesticu i čekaj da prokuha. Bar toliko sam mogla uraditi za njega.
Nekako nikad nisam našla način da probudim nekog iz dubokog sna a da ga ne prepadnem. To obično liči na tornado koji hara sve pred sobom. Stojala sam ispred njega i samo zurila. "Bravo ja. Baš ćeš ga telepatijom prizvati. Svaka čast" pomislila sam. Ali u tom trenutku je otvorio oči i rekao "anđeo".
"Ne nije anđeo. Nisi još mrtav. To sam samo ja, na tvoju žalost".
Zaboravila sam da sam obučena u bijeli pamučni mantil i da na nogama imam bijele papuče. Pomalo sam i ličila na anđela samo što oni nemaju crvenu kosu.
"Kako si spavao?" - nesigurno sam ga upitala jer ako spavanje sjedeći može biti ugodno onda ne vidim svrhu kreveta.
"Dobro. Samo sam malo ukočen. Da li si spremna da počnemo sa radom od danas?"
"Oh zar već? Mislila sam da to odgodimo za još koji dan bar dok se ne sjetim nekih stvari".
"Misliš li da imaš toliko vremena?"
Progutala sam knedlu. Kao da mi je neko stavio pješčani sat iznad glave koji neprestalno odbrojava vrijeme. Svako zrnce pjeska znači život, nada. Gdje mi je sada taj čarobni štapić kojeg sam tako silno željela. Zaustavila bih vrijeme ili zatražila odgovore. U slučaju da u svjetu izmisle takmičenje u panici ja bih osvojila prvo mjesto. Svi koji me znaju pogotovo moji bližnji prijatelji kažu za mene da sam paničar i cjepidlaka. Ja samo volim red. Ne volim kada nešto ne ide po toku. To me jako živcira jer kao da gubim kontrolu nad onim što treba da se desi. A sada je ionako nemam.
Kako vrijeme odmiče uveliko se bilo i razdanilo. Trebala sam početi sa poslom, ali ne onim kojim se inače bavim, a evo ga i sunce je tu. Od svih dana ono baš danas sija. Danas, kada nemam vremena ni za kaficu na balkonu, a o šetnji i da ne pomišljam. Uzela sam ponovo mapu u ruke i istog trena poželjela da je spalim. Upaljač je na dohvat ruke. Niko nebi posumnjao. Niko osim njega koji je budno visio nad mojom glavom tik pored pješčanog sata. Odjednom mi je sinula ideja da bi ta mapa mogla biti nešto poput onog iz mog djetinstva. I bila sam u pravu. Kada se gleda iz jedne perspektive predstavlja bezbroj linija koje se sijeku u više tačaka ali kada se presavije i ispravi onda predstavlja četiri strane svijeta i nevjerovatni putokaz. Mogu je pročitati samo oni koji su se već susretali sa takvim mapama. Dio posla je bio odrađen. Zadovoljno sam se osmjehnula čekajući pohvalu, kao kakvo dijete. Ustala sam i krenula do kuhinje po neke časopise na stolu i uputila se prema balkonu. Bez ijedne izgovorene rijeći hodao je zamnom a onda kao grom iz vedra neba upitao da li mislim da sam završila. Boja u mom licu je nestala.
"Kako misliš da li sam završila? Upravo si vidjeo da sam odgonetnula one linije".
"Možda jesi skužila kako da pročitaš kartu ali to još nije ni početak. Trebalo bi da je precrtamo i da označiš sva ona mjesta na kojima nisi bila".
"Karta je iz doba dinosaurusa i ja treba da označim mjesta na kojima nisam bila? Ti si lud".
"Vjerovatno jesam ali sam ti rekao da će ti trebati vremena da se sjetiš ko si".
Muko moja. Imala sam tu sreću da znam crtati ali mi se sad činilo da sve ono što znam je prokletstvo. Precrtavala sam i najsitnije detalje. U jednoj ruci mapa u drugoj olovka. Srećom nemam više ruku.
"Nepristojno od tebe je to što se nisi predstavio".
"Oprosti vjerovatno sam u ovom svemu i zaboravio. Moje ime je...".
"Prokleti telefon. Zvoni u najgorem mogućem trenutku. Daj javi se umjesto mene. Molim te".
Znala sam da je za mene ali sada nisam htjela da čujem i vidim nikog. Jednostavno nemam ni volje ni vremena.
"Za tebe je".
"A za koga će drugog biti? Halo. Čuj nemam sada vremena. Nazvat ću te kasnije".
Bila je to jedna on mojih prijateljica. Gospođica N. Mislim da nisam stigla prisloniti telefonsku slušalicu na uho a već sam je čula kako urla od sreće. Odavno me zamišlja kako uzgajam mačke jer me otpisala kao potencijalnu mladu u bilo kojoj budućnosti. Nevoljno sam prekinula razgovor uz izgovor da ću je nazvati. Ne mogu da prihvatim da me nešto drugo toliko okupiralo da nemam želje za dugim razgovorima s njom koja uvijek zna kako da me nasmije ili rasplače dok gledamo seriju, svaka u svom stanu, preko telefona.
Mapa je bila gotova. Trebalo je još da se sjetim jedne sitnice. Ko sam to ja?
"Izvini telefon nas je prekinuo. Željela bih čuti tvoje ime".
"Nema veze. Izgleda da nije vrijeme da ga saznaš. Za sada neka bude dovoljno Čuvar".
Dureći prihvatila sam taj odgovor. Kao da je i bitno njegovo ime. Uskoro će sve ovo proći i moj živt će biti onakav kakav je bio prije svega ovoga.
"Malena naporno si radila. Napravio sam večeru".
Hrana = jedina radost na ovom svijetu za mene. Samo to sam čekala. Spustila sam olovku pored gomile papira i krenula u kuhinju ali tamo me dočekao putokaz...
Nema komentara:
Objavi komentar