Vremeplov 6

Dosta sa tim igricama. Bila sam suviše umorna da bih nastavila rješavati zagonetke, ali ova je bila laka. Trebala sam samo pratiti strelice. Oh, strelice. Brzo sam se vratila za radni sto i pogledala precrtanu mapu. To je ključ. Pratiti ono što strelice pokazuju. Vjerovatno me čeka bolje da požurim. U par koraka našla sam se na pješčanoj plaži. Sunce je zalazilo. Lagani i vruć povjetarac je počeo da se igra sa mojom kosom. Zar ja nisam trebala biti u kuhinji ili balkonu? Nešto bliže mom stanu. Otkud sad ovo? Blag dodir nečije ruke me trgnuo iz transa.

"Da li ti se sviđa?" - nesigurno me upitao nadajući se da neću početi histerisati.

"Naravno da mi se sviđa. Odavno nisam bila na nekom ovakvom mjestu, ali gdje je nestao stan" - pokušavala sam da sakrijem nervozu i strah.

"Stan je na drugom kraju svijeta. Šalim se. Samo treba da prođemo kroz onaj portal i nači ćemo se u tvom stanu. Znaš li da si se sada vratila četiri godine u prošlost?"

"Ali kako ostala sam ista. Nisam postala mlađa."

"Ovakve posjete prošlosti ne mjenjaju tvoj izgled jer si otišla negdje gdje si već bila. Recimo, da odeš u budućnost vjerovatno bi se pretvorila u staricu ili pepeo zavisi koliko godina unaprijed želiš da vidiš, a jednom kada se vratiš tvoje tijelo ostaje isto".

"Već sam bila ovdje?"

"Draga imaš jednu jako ružnu naviku. Postavljaš previše pitanja. Idemo jesti".

Hrana je bila i više nego ukusna. Sve namjernice su bile svježe. I kao šlag na tortu vino je bilo baš po mom ukusu. Jako sam izbirljiva što se tiče pića. Ne volim jesti i piti nešto što će kvariti okuse. Onda je to sataraš. Naučila sam da uživam i što više ugađam svom stomaku i nebcu. Ni riječi nismo progovorili. Opet smo šutke sjedii lica usmjerenog ka tanjirima. Tišina je bila prijatna. Svaka priča bi je pokvarila. Po završetku zgrabila sam vino, čaše i njegovu ruku. Željela sam da sjedimo na obali. Da posmatramo nebo.

"Kasno je. Trebali bi poći". - rekao je tiho dok mi je ljubio ruku.

Zaista kada smo se vratili u stan sat je otkucavao 6 ujutro. Kako je to moguće?

"Ajde spremi se. Ne zaboravi ponjeti pisma i mapu. Neko jedva čeka da te vidi".

To je sigurno moj dragi. Poput djeteta kojem su obečali čokoladu ako bude slušao, otišla sam u sobu obukla se u safari stilu i u torbu potrpala samo ono osnovno. Kada sam se stvorila pred njim počeo je da se smije.

"Ne idemo u Afriku. Znao sam da će biti teško ali ovoliko nisam mogao vjerovati. Šta se desilo sa tobom? Gdje je onda djevojka koja nikada nije izlazila iz haljina. Bila si više nalik razmaženom derištu nego nekom kome je 27 godina. Donio sam ti haljinu jer tamo gdje idemo manje ćeš biti upadljiva u njoj".

Nisam mogla da vjerujem šta mi je upravo rekao. Pognute glave sam se otišla presvući. Haljina mi je stojala kao salivena i pogodite, opet je bila bijela sa čipkanim rukavicama. Shvatila sam da ako ne napravim frizuru haljina će izgledati bezvrijedno. Ovog puta malo duže mi je trebalo da se spremim. Kada sam izašla na njegovom licu sam mogla uočiti očaranost. Pocrvenio je i kleknuo.

"Visočanstvo drago mi je da vas ponovo vidim takvu. Spremni smo za polazak".

"Možeš li mi reći gdje idemo?"

"Ne jer onda to više nebi bilo iznenadjenje".

"A ako zapovjedim kao visočanstvo?"

"Neće vam puno poslužiti. Nadam se da sve imate sa sobom. Proći će dosta vremena kada će te se ponovo vratiti ovamo."

Nađoh se na nekom dvoru gdje je mlaz svjetlosti, kroz otvoreno okno prozora, obasuo odaju. Bilo je to malo predvoje u kojem stajaše vitezovi. Izgledali su strašno sa tim metalnim odjelima i oštrim mačevima. Grbovi su bili svuda oko mene. Čula sam tapat koraka neko je žurno išao prema meni. On je nestao. Stojao je odmah iza mene ali sada ga nema. Ogromna vrata ispred mene se otvoriše i neko me pozva da uđem. Vitezovi krenuše zamnom.

"Sestrice moja, došla si. Sjećaš li me se? Čuvar je rekao da si malo smušena ali ne brini se proči će te."

"Ja tebe znam. Ti si bila moja njegovateljica poslje nesreće" - uzbuđeno sam rekla nadajući se da je sve ovo loš san ili potres mozga nakon čega treba da dođem sebi.

"Da one slučajne nesreće. Zar ne shvataš on te traži."

"Ko je to on? Ko si ti?"

"Ajde pođi samnom do svojih odaja imam nešto što će ti pomoći da se sjetiš svega dok si bila ovdje".

Tumarajući kroz kamene hodnike svjetlost se polako gubila. Nije moguće da sam i tada voljela tamu i samoću. Najzad, stigle smo.

"Ostavit ću te malo samu. Idem da pripremem proslavu u čast tvog povratka".

Izašla je i zatvorila vrata. Zbunjena, sjela sam na krevet i nisam znala odakle da počnem. Početci su uvijek najteži. Pored kreveta su me dočekala pisma napisana mojom rukom, pisma moje sestre, mog voljenog. U svim se spominje bijeg od tame i zla i da sam ja ta koja može da spasi kraljevstvo. Imala sam sestru. Zvala sam je Mala D. Bila je mlađa od mene. Visoka i lijepa poput pravih princeza. Lice bijelo, tamne kose, obrva tankih i visoko urezanih.

"Mala D sjetila sam se, sjetila sam se ko si ti". - jurila sam niz labirint hodnika pokušavajući da je dozovem.

Trčući zapela sam za nešto na podu i dok sam ustajala vidjela sam da je ispred mene žena od kamena. Ispod nje na maloj pozlaćenoj pločici pisalo je da je najbolja kraljica i majka i da će prokletstvo biti kad tad prekinuto.

"Našla sam te. Šta je bilo tako hitno da si prepala sve vitezove?"

"Mala D sjetila sam se".

Bila je toliko sretna da je skoro poletila od sreće. Čuvar je sojao tik iza nas i smijao se.

"Ni malo se nije promjenila" - rekao je.

"Ko je ova žena. Zašto njen kip stoji ovdje?" - smjelo sam pitala.

"To je naša majka. One noći kada si odabrana da čuvaš tajnu te noći On je bacio prokletstvo na nju jer je pokušala da te zaštiti. Nismo ti ništa htjeli reći dok za to ne dođe vrijeme. Sestrice hvala ti što ćeš nam pomoći".

Nisam bila sigurna oko čega ali potrudit ću se jer su oni moja krv.

"Požuri sada. Zabava samo što nije počela a sutra nas čeka viteški turnir. Možda će čak i on doći. Tražio te svuda ali nije mogao putovati kroz vrijeme jer je njegov čuvar mrtav".

"Dobro D. Daj mi samo malo vremena i silazim u dvoranu za bal".