Vremeplov 7

Dvorana je bila ogromna. Veličanstvena. Toliko ljudi je bilo u njoj i svi su tu zbog mene. Svi su željno čekali moj povratak. U meni su pronašli spas. Ja i dalje lutam čudnim putevima i pokušavam da pomognem sebi jer  ako ne znam riješiti svoj problem kako ću njihov. Ukočene duše ušla sam u dvoranu. Glava do glave. Pod se činio kao ogromna ploča mozaika, šarenila i zlata. Po sredini se pružao crveni sag. Stotine uzvanika, koji su se skupili za tako malo vremena, stojalo je poredano okolo kao živi zid. Na kraju puta nalazilo se moje mjesto. Izdignuto na podiju. Mjesto odakle vidim sve. Ispod kune ukrašene kraljevskim draguljima pružao se dugi plašt posut dijamantima. Ponosna, koračala sam između svih tih ljudi. Hiljadu očiju upija sjaj i raskoš, a isijava mržnju i zavist. Nekima ipak nije bilo drago što sam se pojavila. Mala D mi je svu noć pravila društvo. Nisam htjela da igram i veselim se jer nisam znala da li ću ispuniti svoju zadaću kako treba. Bilo je kasno kada sam zamolila uzvanike da prihvate moje izvinjenje što ih napuštam. Željela sam samo pobjeći u sobu, zaspati, ujutro ustati u svom stanu i vremenu u kojem zaista živim. 

"Mala D mislim da je ovo previše za mene. Svi ti ljudi. Doček. Putovanje kroz vrijeme. Nije to za mene"
"Ne lupetaj gluposti. Nikada nisi bila tolika plašljivica. Šta se dešava sa tobom?"
"Dešava se to da nemam pojma otkud ja ovdje i šta trebam da radim"
"Ajde, ajde, polako idi sada lezi spavaj. Sutra nas čeka viteški turnir. Moraš biti tamo i odmorna. Nebi bilo u redu da i sutra odeš ranije".

Pitam se kako li ovi ljudi mjere vrijeme. Imam osjećaj da je četiri sata iza ponoći, a san neće na oči. Kad bih barem znala ishod ove bitke pa da se manje brinem. Sljedečeg jutra bila je prava ludnica. Svi su bili u nekoj žurbi i spremali se za turnir kao neki spektakl. Dobro, u modernim vremenima viteške turnire su zamjenila neka druga interesovanja. U šumi blizu dvora, postavljena su sjedala sa kojih kraljevska porodica posmatra događaj. Sve oko toga je ukrašeno šarenim trakama i zlatom. U sredini sjedim ja, kao da sjedim u svečanoj dvorani gdje smo sinoć imali bal u čast mog povratka. Plemići koji su učestvovali skupiše se u krug, kleknuše i pozdraviše me. Činilo se kao da je ovo turnir junaštva i borbe za moju ruku. Sunce sve natapa toplom svjetlošću. Kraljevska povorka je zaista bila duga. Žamor ljudskih glasova prekida moju tišinu i oživljava šumu. Posao princeze zaita može biti dosadan. Trebala sam uzeti krunu kraljice ali ne želim jer se nadam da me On neće pobjediti i da će moja majka ponovo sjesti na prijestolje u punom sjaju.

"Uzalud ga tražiš pogledom. Nema ga. Možda će doći, ali ne vijerujem pogotovo ne zbog tebe"

Bila je to jedna od princeza sa drugog dvora. Nekada najbolja prijateljica dok joj moj voljeni nije rekao da ljubi i voli samo mene. Princeza V. Dobro poznata u svim kraljevstvima. Morala je prisustvovati na svakom događaju. Plesati sa svakim naočitim princom. Stajati na put drugim princezama koje su željele privući pažnju plemića koje su one ljubile.

"Istina draga moja, ali ja ne tražim njega već nekog drugog. Pogledaj V ovu gomilu. Ne znači da moje oči traže njega"
"Ljubiš nekog drugog?"
"Ne ali tražim nekog koga vjerovatno nisi opčinila svojom pakošću"

Podlo od mene. Nisam trebala tako pričati jer ipak sam tu dva nepuna dana. Sve se promijenilo pa možda i ona, ali opreza nikad dosta. U tom trenutku pored glave mi se zabila strijela. Nastala je opšta panika i uzbuna. Pokušavala sam da smirim situaciju i pokazivala im da je to poruka za mene. Priznajem, dostavljena na malo čudan način jer sam par trenutaka prije pognula glavu da popravim haljinu.

"Kada turnir počne čekat ću te iza sa konjima jer moramo krenuti dalje. Pokušaj biti neprimjetna dok budeš odlazila".

Počela sam se pitati gdje je bio. Falio mi je. Nekako sam se već navikla na to da imam čuvara a da nije anđeo. Živ je. O itekako je živ. Kada bi samo on mogao biti taj koji je tragao zamnom, ali to je nemoguće. Polako sam ustala i otišla do male D.

"Mala D. Ja sada moram da idem. Put je dug predamnom. Možda se nekada ponovo sretnemo kada riješim svu ovu misteriju"
"Hvala ti što si bar na dva dana bila tu. Počinjala si mi faliti seko. Sretan ti put"

Čekao me na konju. Veličanstveno je izgledao. Kožni plašt je samo naglašavao njegovu ogromnu građu. Kako bi samo bilo lijepo da se možemo vratiti u moje vrijeme. Ležali bi u krevetu po čitav dan i ljenčarili. Pazili jedno na drugo kao što on sada pazi na mene. Ah ja i moje želje. Izgleda da mi je veći problem izboriti se sa samom sobom nego problemima koji su mi uzburkali život.

"Kuda idemo?"
"Vidjet ćeš. Sjeti se pisma u kojem se spominje kočija"
"Idemo kod grofa?"
"Nepopravljiva si. Strpi se i vidjet ćeš".

xD LoOodniCa xD

Ovo je nešto što sam napisala jako davno u srednjoj školi. Također, ovo na neki način predstavlja moje viđenje ljudi koji su išli samnom i naravno svega što nam se tada dešavalo :D

Kazu da su praznici vrijeme ljubavi i blagostanja. Mozda i jesu, ali u ustanovi u kojoj boravimo to sigurno nisu. Svima je dobro poznato pismo u kojem pise: "Dragi prijatelju, ovdje nam je super. Pustaju nas da radimo svasta. Imamo jedan veliki bazen u kojem mozemo da se igramo i kupamo, a kada smo dobri cak nam i vodu puste". E tako je kod nas. Kada smo jako jako fini dobijemo i 1.

Petak je 25.12 i ujedno Bozic. Ludjaci sjede u ludnici i cekaju doktora da dodje na jutarnju vizitu, i samo sto su se obradovali da je nece biti doktorica se pojavi. Onako namrgodjena odmah je pitala "Tko danas nedostaje"? Svi smo usutili samo je jedna djevojka ni kriva ni duzna morala da prijavi nedolazak jednog (m)ucenika na terapiju iz Bosanskog jezika. Cini mi se da normalan svijet tu funkciju zove redarstvo. U nasoj grupi ima onih koji se manje isticu i onih sa visokim misljenjem o sebi. Kada smo birali predsjednika izabrali smo totalno pogresnu osobu jer je najludji od svih nas i samo se smije, a ima i neko cudno ime. Zamjenika predsjednika i nepoznajem bas nesto ali kroz neku maglu se sjecam. Njeno dusevno stanje i nije lose iako i ona ponekad zna da iznenadi. A tek ona cura sto radi sa parama za ljekove. Ona je posebna prica. Jednom je zamisljala da moze letjeti pa je tako krenula niz stepenice. Kada se odrazila svi smo mislili da ce uspjeti, ali nije. Ubrzo je ljubila stepenice i rukohvat drzala u cvrstom zagrljaju. Ljekove dobivamo nakon 3 terapije. Tada imamo vremena samo za jedno veliko NISTA. Zato Sake ima najbolje prijedloge. Neko kazu da je normalna i da je greskom ovdje, ali ja mislim da se nista nedagadja sa grskom.

Mi samo imamo takav dar da smo malo vise nenormalni od prosjecne osobe. Posebno mi na nerve ide neka tamo. Stalno se okrece i nesto izvodi. Kad god je pitamo sta radi ona kaze da plese. Aha malo sutra plese. Vise se okrece oko svoje ose i glumi budalu. U nasoj skromnoj grupi takodjer ima djevojka koju nikako nesmijem zaboraviti. To je ona sto je pobjegla iz crtanog Aladin. Bar su mi tako rekli da se zove. Ima najbolju ludacku odjecu od svih nas. Malo je sarena ali neupadljiva iako su su na njoj sve moguce i nemoguce boje. Svi smo mi svijesni da nam valja biti u ludnici do daljnjeg. Evo naprimjer ja. 8 godina sam bila u jednoj ludnici u kojou dodjem odradim svoje i vratim se kuci. Vec 2 godine sam u ludnici za malo teze slucajeve, ali oni nikako da te puste kuci.

Uglavnom mi smo specijalna djeca u specijalnoj ustanovi u kojoj rade specijalni doktori i u kojoj sve to nadgleda jos specijalnija osoba. Ovih dana smo bili jako nestasni pa smo dobili i vlastitu skrivenu kameru. U citavoj ustanovi mi smo najsloznija grupa. Cak smo jednom pobjegli sa terapije iz latinskog, ali to je duga prica koje se i nesjecam bas najbolje. Skoro smo dobili i jednu novu terapijupo imenu Psihologija. Laicki receno to ti je terapija ako nisi lud uskoro ces postati.

Jos uvjek smo u fazi usavrsavanja mada nisam sigurna da bas razumijem sta to znaci, ali kda saznam javicu ti.

Pisac: Emina Kalesic

Likovi: ucenici gimnazije IIa

Sporedni likovi: svi oni koji se osjecaju kao ovi gore navedeni xD xD

Vremeplov 6

Dosta sa tim igricama. Bila sam suviše umorna da bih nastavila rješavati zagonetke, ali ova je bila laka. Trebala sam samo pratiti strelice. Oh, strelice. Brzo sam se vratila za radni sto i pogledala precrtanu mapu. To je ključ. Pratiti ono što strelice pokazuju. Vjerovatno me čeka bolje da požurim. U par koraka našla sam se na pješčanoj plaži. Sunce je zalazilo. Lagani i vruć povjetarac je počeo da se igra sa mojom kosom. Zar ja nisam trebala biti u kuhinji ili balkonu? Nešto bliže mom stanu. Otkud sad ovo? Blag dodir nečije ruke me trgnuo iz transa.

"Da li ti se sviđa?" - nesigurno me upitao nadajući se da neću početi histerisati.

"Naravno da mi se sviđa. Odavno nisam bila na nekom ovakvom mjestu, ali gdje je nestao stan" - pokušavala sam da sakrijem nervozu i strah.

"Stan je na drugom kraju svijeta. Šalim se. Samo treba da prođemo kroz onaj portal i nači ćemo se u tvom stanu. Znaš li da si se sada vratila četiri godine u prošlost?"

"Ali kako ostala sam ista. Nisam postala mlađa."

"Ovakve posjete prošlosti ne mjenjaju tvoj izgled jer si otišla negdje gdje si već bila. Recimo, da odeš u budućnost vjerovatno bi se pretvorila u staricu ili pepeo zavisi koliko godina unaprijed želiš da vidiš, a jednom kada se vratiš tvoje tijelo ostaje isto".

"Već sam bila ovdje?"

"Draga imaš jednu jako ružnu naviku. Postavljaš previše pitanja. Idemo jesti".

Hrana je bila i više nego ukusna. Sve namjernice su bile svježe. I kao šlag na tortu vino je bilo baš po mom ukusu. Jako sam izbirljiva što se tiče pića. Ne volim jesti i piti nešto što će kvariti okuse. Onda je to sataraš. Naučila sam da uživam i što više ugađam svom stomaku i nebcu. Ni riječi nismo progovorili. Opet smo šutke sjedii lica usmjerenog ka tanjirima. Tišina je bila prijatna. Svaka priča bi je pokvarila. Po završetku zgrabila sam vino, čaše i njegovu ruku. Željela sam da sjedimo na obali. Da posmatramo nebo.

"Kasno je. Trebali bi poći". - rekao je tiho dok mi je ljubio ruku.

Zaista kada smo se vratili u stan sat je otkucavao 6 ujutro. Kako je to moguće?

"Ajde spremi se. Ne zaboravi ponjeti pisma i mapu. Neko jedva čeka da te vidi".

To je sigurno moj dragi. Poput djeteta kojem su obečali čokoladu ako bude slušao, otišla sam u sobu obukla se u safari stilu i u torbu potrpala samo ono osnovno. Kada sam se stvorila pred njim počeo je da se smije.

"Ne idemo u Afriku. Znao sam da će biti teško ali ovoliko nisam mogao vjerovati. Šta se desilo sa tobom? Gdje je onda djevojka koja nikada nije izlazila iz haljina. Bila si više nalik razmaženom derištu nego nekom kome je 27 godina. Donio sam ti haljinu jer tamo gdje idemo manje ćeš biti upadljiva u njoj".

Nisam mogla da vjerujem šta mi je upravo rekao. Pognute glave sam se otišla presvući. Haljina mi je stojala kao salivena i pogodite, opet je bila bijela sa čipkanim rukavicama. Shvatila sam da ako ne napravim frizuru haljina će izgledati bezvrijedno. Ovog puta malo duže mi je trebalo da se spremim. Kada sam izašla na njegovom licu sam mogla uočiti očaranost. Pocrvenio je i kleknuo.

"Visočanstvo drago mi je da vas ponovo vidim takvu. Spremni smo za polazak".

"Možeš li mi reći gdje idemo?"

"Ne jer onda to više nebi bilo iznenadjenje".

"A ako zapovjedim kao visočanstvo?"

"Neće vam puno poslužiti. Nadam se da sve imate sa sobom. Proći će dosta vremena kada će te se ponovo vratiti ovamo."

Nađoh se na nekom dvoru gdje je mlaz svjetlosti, kroz otvoreno okno prozora, obasuo odaju. Bilo je to malo predvoje u kojem stajaše vitezovi. Izgledali su strašno sa tim metalnim odjelima i oštrim mačevima. Grbovi su bili svuda oko mene. Čula sam tapat koraka neko je žurno išao prema meni. On je nestao. Stojao je odmah iza mene ali sada ga nema. Ogromna vrata ispred mene se otvoriše i neko me pozva da uđem. Vitezovi krenuše zamnom.

"Sestrice moja, došla si. Sjećaš li me se? Čuvar je rekao da si malo smušena ali ne brini se proči će te."

"Ja tebe znam. Ti si bila moja njegovateljica poslje nesreće" - uzbuđeno sam rekla nadajući se da je sve ovo loš san ili potres mozga nakon čega treba da dođem sebi.

"Da one slučajne nesreće. Zar ne shvataš on te traži."

"Ko je to on? Ko si ti?"

"Ajde pođi samnom do svojih odaja imam nešto što će ti pomoći da se sjetiš svega dok si bila ovdje".

Tumarajući kroz kamene hodnike svjetlost se polako gubila. Nije moguće da sam i tada voljela tamu i samoću. Najzad, stigle smo.

"Ostavit ću te malo samu. Idem da pripremem proslavu u čast tvog povratka".

Izašla je i zatvorila vrata. Zbunjena, sjela sam na krevet i nisam znala odakle da počnem. Početci su uvijek najteži. Pored kreveta su me dočekala pisma napisana mojom rukom, pisma moje sestre, mog voljenog. U svim se spominje bijeg od tame i zla i da sam ja ta koja može da spasi kraljevstvo. Imala sam sestru. Zvala sam je Mala D. Bila je mlađa od mene. Visoka i lijepa poput pravih princeza. Lice bijelo, tamne kose, obrva tankih i visoko urezanih.

"Mala D sjetila sam se, sjetila sam se ko si ti". - jurila sam niz labirint hodnika pokušavajući da je dozovem.

Trčući zapela sam za nešto na podu i dok sam ustajala vidjela sam da je ispred mene žena od kamena. Ispod nje na maloj pozlaćenoj pločici pisalo je da je najbolja kraljica i majka i da će prokletstvo biti kad tad prekinuto.

"Našla sam te. Šta je bilo tako hitno da si prepala sve vitezove?"

"Mala D sjetila sam se".

Bila je toliko sretna da je skoro poletila od sreće. Čuvar je sojao tik iza nas i smijao se.

"Ni malo se nije promjenila" - rekao je.

"Ko je ova žena. Zašto njen kip stoji ovdje?" - smjelo sam pitala.

"To je naša majka. One noći kada si odabrana da čuvaš tajnu te noći On je bacio prokletstvo na nju jer je pokušala da te zaštiti. Nismo ti ništa htjeli reći dok za to ne dođe vrijeme. Sestrice hvala ti što ćeš nam pomoći".

Nisam bila sigurna oko čega ali potrudit ću se jer su oni moja krv.

"Požuri sada. Zabava samo što nije počela a sutra nas čeka viteški turnir. Možda će čak i on doći. Tražio te svuda ali nije mogao putovati kroz vrijeme jer je njegov čuvar mrtav".

"Dobro D. Daj mi samo malo vremena i silazim u dvoranu za bal".

Vremeplov 5

Mora da sam tako i zaspala. Znam da mi je bilo udobno i da sam poželjela da se nikada ne pomaknem odatle. Kada sam otvorila oči on je ukočeno sjedio i spavao. Kako čudno. Zar neko može tako zaspati? Vjerovatno me nije želio buditi. Lagano sam ustala. Što tiše da ga ne probudim. Spustila ga na trosjed i pokrila dekom, kao što majka brižno pokriva dijete. Aparat za kafu je imao jednu čudnu naviku. Uvijek kada bih pritisnula dugme pištao je tako jako da su ljudi udaljeni tri ulice od moje zgrade mogli da čuju pisak. Umjesto toga odlučila sam da je napravim na starinski način. Šerpica, voda, ringla na šesticu i čekaj da prokuha. Bar toliko sam mogla uraditi za njega.

Nekako nikad nisam našla način da probudim nekog iz dubokog sna a da ga ne prepadnem. To obično liči na tornado koji hara sve pred sobom. Stojala sam ispred njega i samo zurila. "Bravo ja. Baš ćeš ga telepatijom prizvati. Svaka čast" pomislila sam. Ali u tom trenutku je otvorio oči i rekao "anđeo". 

"Ne nije anđeo. Nisi još mrtav. To sam samo ja, na tvoju žalost".

Zaboravila sam da sam obučena u bijeli pamučni mantil i da na nogama imam bijele papuče. Pomalo sam i ličila na anđela samo što oni nemaju crvenu kosu. 

"Kako si spavao?" - nesigurno sam ga upitala jer ako spavanje sjedeći može biti ugodno onda ne vidim svrhu kreveta.

"Dobro. Samo sam malo ukočen. Da li si spremna da počnemo sa radom od danas?"

"Oh zar već? Mislila sam da to odgodimo za još koji dan bar dok se ne sjetim nekih stvari".

"Misliš li da imaš toliko vremena?"

Progutala sam knedlu. Kao da mi je neko stavio pješčani sat iznad glave koji neprestalno odbrojava vrijeme. Svako zrnce pjeska znači život, nada. Gdje mi je sada taj čarobni štapić kojeg sam tako silno željela. Zaustavila bih vrijeme ili zatražila odgovore. U slučaju da u svjetu izmisle takmičenje u panici ja bih osvojila prvo mjesto. Svi koji me znaju pogotovo moji bližnji prijatelji kažu za mene da sam paničar i cjepidlaka. Ja samo volim red. Ne volim kada nešto ne ide po toku. To me jako živcira jer kao da gubim kontrolu nad onim što treba da se desi. A sada je ionako nemam.

Kako vrijeme odmiče uveliko se bilo i razdanilo. Trebala sam početi sa poslom, ali ne onim kojim se inače bavim, a evo ga i sunce je tu. Od svih dana ono baš danas sija. Danas, kada nemam vremena ni za kaficu na balkonu, a o šetnji i da ne pomišljam. Uzela sam ponovo mapu u ruke i istog trena poželjela da je spalim. Upaljač je na dohvat ruke. Niko nebi posumnjao. Niko osim njega koji je budno visio nad mojom glavom tik pored pješčanog sata. Odjednom mi je sinula ideja da bi ta mapa mogla biti nešto poput onog iz mog djetinstva. I bila sam u pravu. Kada se gleda iz jedne perspektive predstavlja bezbroj linija koje se sijeku u više tačaka ali kada se presavije i ispravi onda predstavlja četiri strane svijeta i nevjerovatni putokaz. Mogu je pročitati samo oni koji su se već susretali sa takvim mapama. Dio posla je bio odrađen. Zadovoljno sam se osmjehnula čekajući pohvalu, kao kakvo dijete. Ustala sam i krenula do kuhinje po neke časopise na stolu i uputila se prema balkonu. Bez ijedne izgovorene rijeći hodao je zamnom a onda kao grom iz vedra neba upitao da li mislim da sam završila. Boja u mom licu je nestala. 

"Kako misliš da li sam završila? Upravo si vidjeo da sam odgonetnula one linije".

"Možda jesi skužila kako da pročitaš kartu ali to još nije ni početak. Trebalo bi da je precrtamo i da označiš sva ona mjesta na kojima nisi bila".

"Karta je iz doba dinosaurusa i ja treba da označim mjesta na kojima nisam bila? Ti si lud".

"Vjerovatno jesam ali sam ti rekao da će ti trebati vremena da se sjetiš ko si".

Muko moja. Imala sam tu sreću da znam crtati ali mi se sad činilo da sve ono što znam je prokletstvo. Precrtavala sam i najsitnije detalje. U jednoj ruci mapa u drugoj olovka. Srećom nemam više ruku. 

"Nepristojno od tebe je to što se nisi predstavio".

"Oprosti vjerovatno sam u ovom svemu i zaboravio. Moje ime je...".

"Prokleti telefon. Zvoni u najgorem mogućem trenutku. Daj javi se umjesto mene. Molim te".

Znala sam da je za mene ali sada nisam htjela da čujem i vidim nikog. Jednostavno nemam ni volje ni vremena.

"Za tebe je".

"A za koga će drugog biti? Halo. Čuj nemam sada vremena. Nazvat ću te kasnije".

Bila je to jedna on mojih prijateljica. Gospođica N. Mislim da nisam stigla prisloniti telefonsku slušalicu na uho a već sam je čula kako urla od sreće. Odavno me zamišlja kako uzgajam mačke jer me otpisala kao potencijalnu mladu u bilo kojoj budućnosti. Nevoljno sam prekinula razgovor uz izgovor da ću je nazvati. Ne mogu da prihvatim da me nešto drugo toliko okupiralo da nemam želje za dugim razgovorima s njom koja uvijek zna kako da me nasmije ili rasplače dok gledamo seriju, svaka u svom stanu, preko telefona. 

Mapa je bila gotova. Trebalo je još da se sjetim jedne sitnice. Ko sam to ja?

"Izvini telefon nas je prekinuo. Željela bih čuti tvoje ime".

"Nema veze. Izgleda da nije vrijeme da ga saznaš. Za sada neka bude dovoljno Čuvar".

Dureći prihvatila sam taj odgovor. Kao da je i bitno njegovo ime. Uskoro će sve ovo proći i moj živt će biti onakav kakav je bio prije svega ovoga.

"Malena naporno si radila. Napravio sam večeru".

Hrana = jedina radost na ovom svijetu za mene. Samo to sam čekala. Spustila sam olovku pored gomile papira i krenula u kuhinju ali tamo me dočekao putokaz...

Vremeplov 4

Jurcajući što u svojim mislima što dok sam vozila, prošla sam kroz 3 crvena svjetla na semaforu i umalo zgazila pješake. Noćima nisam spavala zbog nesreće koju sam doživjela. Od tada više ništa nije isto. Kao da je dio mene umro u tom trenutku. Prijatelji su mi pružali podršku i nakon dosta vremena truda i terapija ponovo sam prohodala. Osjećala sam se kao parazit. Jedino što sam tada mogla je da pričam, gledam i mičem ruke. Zid iznad kreveta je bio ubitačno bijele boje da sam ga više puta, u svojim mislima, morala farbati, ali ujutro bi opet bio isti onaj sumorni bijeli plafon.

Stigla sam na posao i umjesto da žurno pokupim fascikle i brdo papira i posao prebacim u stan, sjela sam ispred gomile i odlučila da im se suprodstavim na licu mjesta. Mislila sam da će tako biti bolje jer kad uzmem u obzir da me u stanu čeka nepoznati muškarac iz snova i milion pitanja, odabir gomile posla u kancelariji se činio kao manje zlo. Tokom popodneva nebo je obuklo jednolično odjelo sivila i davalo utisak kasne jeseni. Pale su i prve kapi, a onda se sručio teški pljusak. Gledala sam nijemo kako se slijeva niz stakla i krovove i kako se kapi razbijaju od beton. Nekada bih se zamislila kako sjedim u fotelji ili ispred kamina, ispijam čaj i slušam kako pada. Kap po kap. Neumorno. Jedna za drugom. Sada je tu samo tupo iščekivanje i pasivnost. Dan se otezao u beskonačnost. Odlučila sam da krenem dalje i sretnem se lice u lice sa onim što me čeka.

Prvo što mi je bilo na pameti je hrana. Raspremajući se razmišljala sam šta bih mogla ručati jer je glad bila nezasita. Navikla sam da sam sama pa i nisam obračala pažnju da li je on još tu. Spremila sam lagan ali obilan obrok. Dok sam postavlja sto pojavio se na vratima i upitao da li je pozvan. Gestom najnježnije ljubavnice ponudih mu stolicu i stavih pred njega tanjir. Osjećajući moj dah blizu svog lica on se ukoči. Servirajući hranu na trenutak sam uhvatila njegov pogled. Omamljen mojom blizinom i trudom sve njegove misli su počele da se udaljavaju od njega. Izgledao je kao mjesečar. Privukao je moju ruku i u znak zahvalnosti je poljubio.

"Oprosti. Ne znam šta me snašlo. Previše toga dajem sebi za pravo".

"Ne brini sami smo. Nije te vidjeo tvoj kralj" - rekla sam mu cinično.

Tada mi se javila jedna misao. Ako je čitav dan bio ovdje zašto nije mogao napraviti ručak ili neku promjenu u stanu. Možda je samo neka varalica ili beskučnik ? Ali kako onda zna sve ono. Kako zna šta volim za doručak? Kako zna za zagonetke? Pitanja, pitanja i samo pitanja.

"Znaš prije nego što ti pomognem da riješiš ovu zagonetku moram ti nešto reći. Tvoj sam čuvar otkako se tvoja duša rodila. Pratio sam te kroz vijekove. Tražio i gubio. Ti si jedna od odabranih i jedina koja je ostala živa a čuva tajnu. Misliš li da je tvoja nesreća bila slučajna? Ne, nije. "On" te pokušava naći. Zavjetovao sam se tvom ljubljenom da ću te zaštititi ako treba i svojim životom. Kao što si ti ostala posljednja tako sam i ja ostao zadnji čuvar. Bit će ti teško u početku da se sjetiš ko si bila prije jer pamtiš samo ono što si doživjela sada, ali vjeruj mi ni malo se nisi promjenila izgledom. Na onoj fotografiji koju sam ti dao one noći si ti. Ne prepoznaješ se jer je napravljena prije tvog odlaska grofu. Tvom dragom. Mapa je ustvari tajna poruka koju samo ti znaš pročitati i pratiti. Ne obaziri se na mene. Ja sam već dobro uhodana luda. Nadam se da ću uspjeti ispuniti obečanje i da će te se ponovo sresti".

"Ko je moj dragi? Zar sam bila toliko važna i u čemu sam odabrana? Kakva je to tajna?"

"Polako draga moja. Sve u svoje vrijeme. Sada treba da jedeš i odmoriš se jer uskoro dolazi vrijeme u kojem nećeš znati ništa osim za potragu".

Hrana se već ohladila. Nastala je tišina. Ustala sam od stola i otišla pod tuš. Voda ima itekako smirujuće dejstvo na mene. Blaga kupka i opuštanje može početi. Provela sam tako sat vremena. U spavaćoj sobi me dočekala čokolada, uredno složena odjeća i bijeli ogrtač. Opet ta bjelina. Obukla sam se na brzinu i otišla u dnevni boravak. 

Stojao je ispred ogromnog TV-a. Bio je u crnoj uskoj maici i crnim hlačama. Tjelom mi je prošla ista ona struja koja me protresla ranije tog jutra. Izgubila sam se u jastucima posmatrajući njegovu figuru. Pustio je neki film i sjeo pored mene. Instinktivno sam spustila glavu na njegovo rame i ponudila kockicu najslađe stvari na svijetu...

Vremeplov 3

Mapa je zaista bila čudna. Nije kao obične karte sa ucrtanim putem za dobro skriveno blago. Nije bilo simbola mrtvačke glave ili kovčega sa zlatom. Bile su to samo ukrštene linije koje mi nisu predstavljale ama baš ništa. Obrni, okreni i dalje nisam razumjela. Sitnim slovima u uglu papira pisalo je "Malena, uvijek si znala rješiti zagonetke, sumnjam da će ti ova biti preteška". Oh, zagonetke. Kao da ovo do sada nije bilo dovoljno još je tu i fotografija one djevojke. Nekako bi mi bilo draže da sam kraljica vanzemaljaca nego da mi se sve ovo dešava sada.

3 sata su ujutro a ja još uvijek sjedim za radnim stolom neumorno tražeći odgovore. Taman sam nakon svega počela nanovo sa svojim životom, ušla u kolotečinu i onda se desi ovo. Ne znam više ni kako da nazovem. Nije ludost, nije šala. Krenula sam prema kuhinji da  potražim tabletu za spavanje. Činilo se kao da trebam preći kilometre, toliko su mi noge bile teške. Odjenom se oglasilo zvono na vratima i trglo me iz tromosti. Dohvatila sam vaznu i krenula da vidim ko je u ta doba. Inače, živjela sam u mirnoj zgradici gdje su svi išli na počinak prije ponoći, tako da ako bi vam nešto hitno trebalo morali bi čekati do ujutro. Kao što u svakoj zgradi ima neko ko narušava mir tako je i u mojoj postojao jedan manijak koji bi svaki vikend ustajao prije svih i nešto kuckao i lupkao. Subota i nedjelja su bili jedini dani u sedmici kada sam mogla da odmaram i spavam duže. Izluđivao me. Provirila sam kroz špijunku i molila Boga da nije neki sileđija. Živjela sam sama i plašila se svoje sjene, a kamo li zvona na vratima u 3 sata ujutro. 

Bio je to on. Misteriozni čovjek. Sva krv iz mog tijela kao da je nestala. Stojala sam skamenjena ne znajući šta da uradim. Čvrst muški glas je samo rekao "Otvori! Znam da si tu!" Divno sad imam posla i sa vidovitim ljudima. Nesigurna, skinula sam lanac sa vrata, okrenula ključ i otvorila. Ušao je u stan bez poziva i izgovorene riječi. Dok sam zatvarala vrata stojao je nepomično leđima okrenut prema meni. A onda dogodilo se nešto što nisam očekivala. Okrenuo se i skinuo kapuljaču. Tek tada sam izgubila svu snagu u tijelu i onesvjestila se. Probudila sam se ujutro misleći da je sve bio san, ali onda je on ušao u moju sobu i poželio dobro jutro. U rukama je držao doručak. Tost sa sirom, kafa sa mlijekom, jutarnje novine i ruža. Mirisna i crvena. Pokušala sam se ponovo probuditi ali sam shvatila da sam davno otvorila oči i da čudno zurim u njega. Bilo je previše neobično. Do duše, u posljednje vrijeme su mi se dešavale samo takve stvari, ali ovo je bilo previše. Prišao je krevetu i tek tada sam vidjela izbliza njegovo lice. Zamišljala sam na šta bi mogao ličiti. Nisam bila ni blizu onog kako je on stvarno izgledao. Jaka čeljust, oči krupne, smeđe, ten malo svjetliji. Kao da je sam Amor sišao sa neba i stoji pored mog kreveta. Samo se nasmijao i pitao da li ću čitavo vijeme samo buljiti u njega ili ću doručkovati pa da počnemo sa poslom. Sa poslom? Jedini posao koji imam je da odem do kancelarije, pokupim neke papire i vratim se u stan a to definitivno nije uključivalo njega. "Pomoći ću ti sa mapom i pismima, ipak sam ti ih ja dao. Smatram sebe dužnim da ti odgovorim na neka pitanja i pomognem". Postajao je sve bolje.

Imala sam milion pitanja a sada nijedno. Ne znam odakle da krenem. Zar je moguće da se sve to dešava zbog jednog muškarca. Istina, dugo vremena je prošlo otkako mi je neki muškarac donio doručak u krevet ili poželio dobro jutro. Ne, nije moguće da su se davno izgubljeni osjećaji ponovo probudili. Odavno su spremljeni u kutiju na koju je pala teška prašina. Brzo sam došla sebi. Obukla se i otišla u dnevnu sobu. Sjedio je na trosjedu a ispred njega su bila pisma, fotografija i mapa.

"Toliko si ispala iz štosa da i nakon dva pisma i mape ti ne možeš da riješiš zagonetku".

Zvučao je kao da mi se ruga i kao da me poznaje. Sreo me je dva puta i misli da zna sve. Vara se. On nema pojma ko sam ja i šta sam sve prošla. Nije on taj koji ima pravo da mi sudi. Mogao je samo iz napomene na karti da zaključi da sam nekad bila dobra u rješavanju misterija.

"Ja sam tvoj čuvar i nemoj da misliš da te ne poznajem. Pratim te kroz vijekove i jako dobro znam ko si. Tu sam da te zaštitim jer "on" dolazi po tebe".

Aha. Dobro. "On" dolazi po mene? Sve bolje od boljeg. Već je bilo 9 sati. Odavno sam trebala biti na putu za posao. Mahnula sam mu zgrabila ključeve od auta i izjurila iz stana.

Vremeplov 2

A iz kojeg ludila to ima povratka? To je jedno od onih mjesta na koje su mnogi otišli i nikada se nisu vratili. Ovo je bila teška stvarnost. Nešto neobjašnjivo što se zaista događa. Kao da me neko ubacio u vremeplov i vratio puno godina u nazad. Negdje, gdje sam voljena, gdje sam važna. Suludo mi malo zvuči da je neko prelazio okeane radi mene i mog srca. Svako na ovom svijetu ima dušu sličnu svojoj. Da ali na ovom svijetu i u ovom vremenu, ali ne i u historiji. U pismu još piše.. " Draga moja. Ljubljena moja. Kočija je spremna. Uskoro dolaziš k meni. Željno čekam sve ove godine. Čeznem za tobom kao što ruža čezne za rosom. Misli na mene dok mi dolaziš. Tvoj Ja".

Moj "Ja"? Dolazim k tebi? Dugo vremena je prošlo otkako sam posljednji put napustila grad. Tačnije, od posljednje nesreće nisam se maknula iz ovog prokletog grada, a sada idem ka njemu. Gdje? Kome? Ovo se polako pretvara iz drame u komediju. Mnoštvo klaunova i cirkusanata oko mene i ništa nije na svom mjestu. Sve se izokrenulo. Otkud sad i ta kočija? Maloprije sam bila kod kraljeva i ratova gdje je "moj" voljeni putovao po mene preko okeana, a sada sam daleko od toga, negdje gdje me čeka kočija i gdje ja putujem njemu. 

Tako izgubljena zaputila sam se u šetnju. Najavili su kišu tog posljepodneva, ali dan je bio isuviše topao i sunčan da bi padalo. Vjerovatno su pogriješili. Uzela sam laganu jaknicu, navukla tenisice i krenula putem bez cilja. Bilo je predivno hodati kroz drvorede. Sretati nova lica. Posmatrati zvijezde kad padne noć. Korak za korakom i više ne znam gdje sam. Začula sam udar groma i shvatila da sitna kišica već pada i da se sprema velika oluja. Sama sam na podiju gdje igraju gromovi. Kako su samo silni ti divovi. Kiša je postajala sve jača, dok sam ja ukopana stojala na jednom mjestu sa glavom podignutom ka nebu. Vidjela sam zvjezdu padalicu. Pomislih želja je moja, ali vidjelo je još i milion ljudi. I baš u tom trenutku me neko uhvatio za struk i bacio na zemlju. Grom je udario tamo gdje sam stojala. Spasio me čovjek koji je opet bio u crnom kaputu sa kapuljačom preko lica. Sada su mu ruke bile dosta mlađe i toplije. Tražila sam bar nagovještaj njegovog lica. Njegovih očiju, ali ništa. Samo tama i praznina. Opet mi je dao pismo. Zar nije mogao poslati goluba ? I čemu sva  pisma i misterija? Počinjem da se plašim. Krenula sam za njim po odgovore, ali je opet nestao. Kiša je padala sve jače i jače. Kapi kiše padali su na moje lice. Djevojka tužnog osmjeha traga za onim suncem ili bar zvijezdom. Svaki put tražim utjehu u nečem drugom. Košnica u mojoj glavi je samo rasla. Msili kao roj ludih pčela su se samo povečavale. Trčala sam kući koliko su me noge nosile. Željela sam da skinem ovu mokru odjeću sa sebe i da zaboravim na ono što se desilo. Do đavola. Nemam daha ni snage. Uletila sam u stan kao torpedo kad pogodi metu. Odmah sjela za radni sto i vidjela da opet držim požutjeli papir sa plavim pečatom. Zašto nije crven? Možda mi se sada obraćaju vanzemaljci? Možda sam i kod njih neka uzvišena carica sa tri para očiju? 

To nije bilo obično pismo kao ono prošlo. Tu je sada fotografija i mapa. Igra detektiva i potraga za izgubljenim blagom. To nikada ne sluti na dobro. Fotografija je bila nejasna. Crno - bijela. Mogla sam razaznati lik samo djelimično i djelovao je tako poznato. Ozbiljno i blago lice. Uvijena kosa, tanke usne, a oči zmijske. Ako žele da nekog nađem sigurno neću moči preko ove fotografije. Trebali bi biti malo orginalniji. Ali ko su to oni?

Mapa će sigurno pokazati....

Vremeplov

Prije par dana, možda mjeseci ili pak godina, ne sjećam se više, priđe mi čudan čovjek i pruži pismo. U gomili ljudi, gdje niko nije sličan, gdje svakog muči nešto drugo on je prišao meni. Crni ogrtač, lice u sjeni, drhtave ruke. Prvo što sam pomislila bilo je da će tražiti za hljeba ili pića ali mi samo dade kovertu i nestade. Kao da ga je sam vrag poslao i tako isto odnio. Nije baš uvijek tako divno kad te neko u gomili ljudi izabere za neku svoju "uzvišenu" misiju. A sretala sam svakakve ljude. I ovakve i onakve. I naopake i prave. Šala ili ne krenula sam za njim ali isčeznu u trenutku ili se samo izgubio među ljudima turobnih lica. Zar bi bilo tako mirno da je hodao među njima? Lik iz srednjeg vijeka hoda i da niko ne obrati pažnju? Nije moguće. Neposredno posmatranje drugih ljudi je još uvijek nesavršen metod kojim se služi svako od nas za hranjenje onog zla u srcu i duši. Onaj koga posmatram ima ograničene mogućnosti za razliku od mene koja imam ograničeno poznavanje objekta koji se kreće i kojem tražim nedostatak. Možda ih nije ni briga pa zato ne gledaju. Možda ga smatraju luđakom a ne čudakom? Pismo je i dalje tu..

Požutjeli papir sa crvenim pečatom. Jezivo. Baš kao da sam otputovala nazad u srednji vijek. Našalih se sama sa sobom da bi i ja trebala nešto slično napisati i poslati po glasniku, nekom slučajnom prolazniku, sakriti se i gledati njegovu reakciju. Na moju žalost ovo se stvarno dešavalo i nije bilo, tako željno očekivane, skrivene kamere. Pismo je započeto sa "Gospo" i več tada mi se zamantalo. Pomisao da mi se neko obraća tako odmah mi je pred očima stvorila sliku velikog dvorca, skupih haljina, i mene, kao nekog ko je važan. Veliki dio mog života mogu uporediti sa stjenama. Svašta se taložilo i nakupljalo jedno preko drugog a sve ima neku ulogu. Oni ostali djelići su složeni. U njima pronalazim svoju prirodu. Tragam za nečim prošlim, a ustvari trujem sebe sa osjećajem sreće koji je prošao. Pismo nastavlja.." Moje namjere su vam odavno jasne. Kada pređem ovo more što nas dijeli doći ću u dvor i tražiti Vašu ruku. Moje srce vas ljubi i vi to dobro znate."

Izgledalo je kao neslana šala mojih prijatelja koji mrze da me toliko vremena gledaju samu zatrpanu svojim mislima i knjigama. Ali nije. Postoji neki princ? Gospa? Ovo je vec zaglibilo u pravo ludilo iz kojeg nema povratka. 

A onda je zazvonio alarm xD Ne nije kraj. Ima još ovog ali ne sad, danas, već neki drugi dan ili mjesec. Neću reći sutra jer sutra nikad neće doći...