A iz kojeg ludila to ima povratka? To je jedno od onih mjesta na koje su mnogi otišli i nikada se nisu vratili. Ovo je bila teška stvarnost. Nešto neobjašnjivo što se zaista događa. Kao da me neko ubacio u vremeplov i vratio puno godina u nazad. Negdje, gdje sam voljena, gdje sam važna. Suludo mi malo zvuči da je neko prelazio okeane radi mene i mog srca. Svako na ovom svijetu ima dušu sličnu svojoj. Da ali na ovom svijetu i u ovom vremenu, ali ne i u historiji. U pismu još piše.. " Draga moja. Ljubljena moja. Kočija je spremna. Uskoro dolaziš k meni. Željno čekam sve ove godine. Čeznem za tobom kao što ruža čezne za rosom. Misli na mene dok mi dolaziš. Tvoj Ja".
Moj "Ja"? Dolazim k tebi? Dugo vremena je prošlo otkako sam posljednji put napustila grad. Tačnije, od posljednje nesreće nisam se maknula iz ovog prokletog grada, a sada idem ka njemu. Gdje? Kome? Ovo se polako pretvara iz drame u komediju. Mnoštvo klaunova i cirkusanata oko mene i ništa nije na svom mjestu. Sve se izokrenulo. Otkud sad i ta kočija? Maloprije sam bila kod kraljeva i ratova gdje je "moj" voljeni putovao po mene preko okeana, a sada sam daleko od toga, negdje gdje me čeka kočija i gdje ja putujem njemu.
Tako izgubljena zaputila sam se u šetnju. Najavili su kišu tog posljepodneva, ali dan je bio isuviše topao i sunčan da bi padalo. Vjerovatno su pogriješili. Uzela sam laganu jaknicu, navukla tenisice i krenula putem bez cilja. Bilo je predivno hodati kroz drvorede. Sretati nova lica. Posmatrati zvijezde kad padne noć. Korak za korakom i više ne znam gdje sam. Začula sam udar groma i shvatila da sitna kišica već pada i da se sprema velika oluja. Sama sam na podiju gdje igraju gromovi. Kako su samo silni ti divovi. Kiša je postajala sve jača, dok sam ja ukopana stojala na jednom mjestu sa glavom podignutom ka nebu. Vidjela sam zvjezdu padalicu. Pomislih želja je moja, ali vidjelo je još i milion ljudi. I baš u tom trenutku me neko uhvatio za struk i bacio na zemlju. Grom je udario tamo gdje sam stojala. Spasio me čovjek koji je opet bio u crnom kaputu sa kapuljačom preko lica. Sada su mu ruke bile dosta mlađe i toplije. Tražila sam bar nagovještaj njegovog lica. Njegovih očiju, ali ništa. Samo tama i praznina. Opet mi je dao pismo. Zar nije mogao poslati goluba ? I čemu sva pisma i misterija? Počinjem da se plašim. Krenula sam za njim po odgovore, ali je opet nestao. Kiša je padala sve jače i jače. Kapi kiše padali su na moje lice. Djevojka tužnog osmjeha traga za onim suncem ili bar zvijezdom. Svaki put tražim utjehu u nečem drugom. Košnica u mojoj glavi je samo rasla. Msili kao roj ludih pčela su se samo povečavale. Trčala sam kući koliko su me noge nosile. Željela sam da skinem ovu mokru odjeću sa sebe i da zaboravim na ono što se desilo. Do đavola. Nemam daha ni snage. Uletila sam u stan kao torpedo kad pogodi metu. Odmah sjela za radni sto i vidjela da opet držim požutjeli papir sa plavim pečatom. Zašto nije crven? Možda mi se sada obraćaju vanzemaljci? Možda sam i kod njih neka uzvišena carica sa tri para očiju?
To nije bilo obično pismo kao ono prošlo. Tu je sada fotografija i mapa. Igra detektiva i potraga za izgubljenim blagom. To nikada ne sluti na dobro. Fotografija je bila nejasna. Crno - bijela. Mogla sam razaznati lik samo djelimično i djelovao je tako poznato. Ozbiljno i blago lice. Uvijena kosa, tanke usne, a oči zmijske. Ako žele da nekog nađem sigurno neću moči preko ove fotografije. Trebali bi biti malo orginalniji. Ali ko su to oni?
Mapa će sigurno pokazati....
Nema komentara:
Objavi komentar